Nakon šest godina tišine, vratila se pred vrata bivšeg muža – ali ovaj put nije bila sama. Pred njom je stajao Gabriel, iznenađen i zbunjen, dok su uz Elenu stajala dvoje djece – dječak tamne kose i djevojčica istih očiju kao ona. Tišina je bila gotovo opipljiva dok je mirno pitala: „Možemo li ući?“
Bez riječi, Gabriel je otvorio vrata. Kuća je izgledala gotovo isto kao prije – uredna, ali hladna, bez prave topline. Djeca su se oprezno kretala kroz prostor, a mališan je bez ustručavanja postavio pitanje koje je zateklo oboje: „Je li on naš otac?“ Gabriel je samo kratko odgovorio: „Mislim da jesam.“
Elena je pokušala olakšati situaciju, rekavši kako je djevojčica sramežljiva i zove se Maria, ali kad se opusti – priča bez prestanka. Smjestio ih je u sobu za goste, ponudio hranu i televiziju, no osjećaj nelagode i udaljenosti bio je snažan.
Kasnije ju je zatekao kako drži njihovu staru vjenčanu fotografiju. Bez da ga pogleda, izgovorila je: „Nisi vjerovao da ću se vratiti, zar ne?“ Njegov odgovor bio je kratak, ali pun gorčine: „Šest godina, Elena. I sada dolaziš – s djecom.“
Objasnila mu je da je pokušavala stupiti u kontakt – pisala je pisma koja nikada nisu stigla do njega. Ime njegove majke tada se spomenulo, a on je shvatio da je možda ona bila prepreka njihovoj vezi, skrivajući pisma i prekidajući svaku komunikaciju.
Kad ju je pitao zašto je nestala, Elena se vratila na trenutke iz prošlosti. Prisjetio se scene sa njenim šefom, koju je pogrešno protumačio. Objasnila je da nije bilo prevare – tog dana saznala je da je trudna, bila je preplašena i nije mogla voziti, pa ju je šef odvezao u bolnicu. Zagrljaj koji je vidio bio je znak podrške, a ne izdaje.
„Govorio si da ne želiš djecu“, rekla je tiho. Njezine riječi probudile su sjećanja na dan kada su se posvađali, a njegove optužbe uništile su povjerenje. Zato je otišla – ne iz hira, već iz potrebe da se zaštiti od sumnje koja ih je gušila.
Zatim je iz torbe izvadila medicinski dosje. Maria je bolesna i treba transplantaciju koštane srži. Ni ona ni Mihai, dječakov otac, nisu odgovarajući donori. Jedina nada je Gabriel.
Pogled na dokumente i stranice pune medicinskih termina ga je potresao. Bio je na rubu da odbije, ali tada je pogledao u malu djevojčicu i rekao: „Obavit ću testove. Što god treba.“
Maria mu je prišla i pitala: „Je li ti mama ljuta?“ Kleknuo je, pogledao je u oči i priznao: „Ne, Maria. Ja sam kriv što vas nisam poznavao.“ Njezine riječi su ga pogodile: „Isti si kao u maminim pričama.“ Elena je potvrdila da im je uvijek pričala o njemu, ne kao o negativcu, nego kao o čovjeku koji je jednom pogriješio.
U tom trenutku pojavio se Mihai i pitao: „Hoće li Maria živjeti?“ Gabriel mu je stisnuo ruke i odgovorio: „Dat ću sve od sebe.“
Te noći nije spavao. Preturao je po ormarima i pronašao kutiju svoje majke – u njoj su bila sva Elenina pisma. Čitajući ih, shvatio je koliko je drugačije sve moglo biti. Osjetio je da mu je sudbina dala drugu priliku.
Ujutro je nazvao bolnicu i zakazao testiranja. Posao je stavio po strani, prvi put u životu. Kad ga je Elena zatekla u kuhinji kako priprema doručak, pitala ga je: „Jesi li siguran da si spreman?“ On se nasmiješio, iskreno, nakon mnogo godina: „Ne. Nisam spreman. Ali tu sam. I ovaj put – neću otići.
