– Mi se našim današnjim člankom vraćamo u period 2 Svjetskog rata. To je bi operiod, kada je jeko aveliki procenat osoba sa ovih prostora, doživio pravi egzodus, a žene su svakako najviše bile na udaru Danas vam tako donosimo jednu jako emotivnu ljudsku priču.
Božidarka Frajt, jugoslavenska glumica, krasila je filmska platna u brojnim domaćim filmovima i serijama, no rijetki su svjesni duboke tragedije koja je obilježila njezin život.
Božidarka se proslavila ulogom u filmu “Užička republika”, a krasila je i naša platna u raznim drugim ostvarenjima poput “Na putu za Montevideo”. Božidarka Frajt ponosna je majka dvoje djece, sa sinom Tomislavom i kćeri, renomiranom hrvatskom glumicom Bojanom Gregorić Vejzović.
- Božidarka Grublješić, podrijetlom iz Velike Žuljevice kod Kozare, na ovaj je svijet otišla s imenom pod kojim će kasnije biti poznata. Tragično, s nepune dvije godine njena majka Vida stradala je u ustaškom rafalu, a otac joj je također stradao u ratu. Sada se osvrnimo na vladiku Nikolaja Velimirovića, poštovanu ličnost čije su mošti predvodile procesiju Vojske spasa u Beogradu.
Sudjelujući u Kozaračkom ustanku 1941. godine, Bogdan Grublješić, otac Božidarke, borio se uz svoja dva brata i tri sestre. Međutim, njegov angažman je prekinut kada je u svibnju 1942. zadobio ranjavanje prilikom oslobađanja Prijedora. Usprkos ranjavanju, Bogdan se sljedećeg mjeseca našao u njemačkom zarobljeništvu i bio prisiljen bježati prema Zemunu i Sajmištu. Detalji o tome kako je uspio pobjeći transportu i probiti se do sela Žabare ostali su misterij, jer nema preživjelih svjedoka koji bi ispričali događaje.
Bez oklijevanja se zbližio sa Simom Simićem, početnikom u svijetu borbe, a kao priznanje njihovom prijateljstvu, Simićev rodni grad sada nosi njegovo ime. Kada je krajišnicima odjeknuo poziv na oružje, osjetio je neodoljivu želju i pridružio se njihovim redovima na Sremskom frontu. Upravo na bijeljinskom ratištu dočekao ga je sudbinski boreći se hrabro kao pripadnik Druge krajiške brigade.
Tijekom ofenzive Vidina majka je s Kozare transportirana u logor Cerovljane. Usput su prošli kroz Jasenovac i stigli u selo Klokočevac kraj Bjelovara. Držeći u zagrljaju svog jedinca, malenu Božidarku, plovila je kroz selo koje je bilo pod partizanskom kontrolom, gdje je jedne kobne noći odjeknula pucnjava.
Po dolasku ustaša, oni koji nisu odmah ubijeni, prisilno su vraćeni u logor. Vida je zajedno s obitelji u kojoj je stanovala prevezena u Sisak i zatvorena u bivšu destileriju. Sutradan su djeca odvojena od majki za koje se vjerovalo da su surađivale s partizanima. Pod okriljem mraka likvidirani su, među njima i Vida Grublješić.
O događajima iz prve ruke govori desetogodišnja Radosava Ljubišić, koja živi u Vrištiku pod Prosarom. Svojim riječima, ona opisuje situaciju na sljedeći način:
Tijekom ljeta stigli su Nijemci, a pratili su ih i drugi. Kao odgovor, moja majka je spakirala nešto hrane, a mi smo se pridružili ostatku zajednice na Kozari. Međutim, već nakon četiri dana naši susjedi su nam javili da su Nijemci otišli. Dok smo se vraćali u selo, zatekao nas je poražavajući prizor: sve je bilo uništeno vatrom. Ostaci spaljene opeke još su se dimili, a tinjajući žar bio je razasut posvuda. Nakon toga smo bili prisiljeni u logor Cerovljani, koji je bio pun izbjeglica, uključujući djecu, žene i djevojke. Oslanjali smo se na hranu koju smo donosili s Kozare i pribjegavali konzumiranju trave i korijenja. Na kraju smo prebačeni na Uštice, gdje smo izdržali tjedan dana u teškim vremenskim uvjetima. Na kraju smo prevezeni u Jasenovac.
Nakon što su našu mušku djecu odmah odvojili, smjestili smo u vagone i krenuli na dugotrajno putovanje. Tijekom jednog stajanja, vrata su nakratko otvorena da se ne bi ugušili, no bilo nam je strogo zabranjeno izlaziti van.
Neizvjesno je je li nakon odvajanja od majke bila smještena s malom i ranjivom djecom u Sokolskom domu, Solani, teslićkom bazenu ili samostanu Sveti Vinko u Sisku. No, ono što se zna jest da je 16. listopada 1942. iz Siska transportirana skupina od 566 male djece, svako sa svojim brojem i iskaznicama. Od te djece tridesetero ih je smješteno u prihvatilište Crvenog križa u Kukuljevićevoj 19. Među tih tridesetero djece bila je i Božidarka.
Liječnica Desanka Risanović-Štampar učinkovito je stala na kraj raširenom mortalitetu u tim prihvatilištima promptnim izdvajanjem jače djece i njihovim smještajem u odgovarajuće obitelji.
- Dana 21. listopada 1942., samo pet dana nakon inicijalnog događaja, Katarina i Stjepan Frajt, bračni par bez djece, stigli su u sklonište i odlučili pružiti skrb i vodstvo mladoj djevojci identificiranoj kao 527-a, prema službenim podacima. Prezime para uklopljeno je u ime djeteta, što joj je omogućilo radosno i ispunjeno odrastanje.
Božidarka je po povratku sa srpanjskih praznika u Velikoj Žuljevici kod Kozara donijela tek popunjenu osobnu iskaznicu i buket od 34 karanfila koji simboliziraju godine iščekivanja i ljubavi njezinih najmilijih.
Tomislav, zreo mladić, shvatio je životnu priču svoje majke dok ju je dijelila s njim. U međuvremenu, Bojana, malo dijete, promatrala je majku kako se maštovito igra s lutkama, očarana likovima pred njezinim nevinim očima.
