Vjerujemo da je jako mali procenat vas ikada čuo za ovakvu ili sličnu priču, odnossno sudbinu jedne osobe. Slijedi i priča o Bogoljubu…
Gotovo svaka zemlja na svijetu ima tajnu službu, a ruski KGB po snazi je odmah ispod američkog FBI-a. Naime, čak iu bivšoj Jugoslaviji postojala je vrlo stroga tajna služba. Dušan Reljić rano se oglasio na društvenim mrežama kako bi otkrio sve dostupne podatke o svom ujaku koji je nestao prije 64 godine, što je opravdana odluka s obzirom na malobrojnost informacija o tome. Rođen 1937. godine u Zakladi Skender, 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka preselio se u Pančevo, gdje je kod strica šegrtovao u postolarskom zanatu.
- Čini se da je u tom razdoblju imao djevojku koja je iščekivala dolazak njihovog djeteta. Nakon dugogodišnjeg boravka i rada u Pančevu, jedne večeri nije se vratio u svoj stan, a nije se vratio ni sutradan ni prekosutra. Bogoljubu Raljiću se nakon toga gubi svaki trag. Dušan ostaje uporan u potrazi za svojim ujakom, razgovarajući s drugima i dijeleći sjećanja kako bi spojio fragmente informacija, dosljedno otkrivajući fascinantne detalje. Šezdeset i četiri godine kasnije, njegova odlučnost da otkrije sudbinu svog ujaka Bogoljuba i dalje traje. Dušan tvrdi da, unatoč protoku vremena i blijedosti znakova, svaka manja izmjena ima važnost
. Svaki novi podatak ulijeva mu nadu i potiče njegovu ustrajnost u ovoj mukotrpnoj potrazi, posebice u posljednje tri godine. Bezbrojne godine su prošle, a samo Bog zna koliki je uspjeh pred nama. U otkrivanju imena djevojke iz tog doba pomogla mi je jedna iskrena osoba iz Pančeva, mjesta gdje je u to vrijeme živjela i radila i gdje je rodila sina. „Kod ujaka“, prepričava Dušan za Telegraf.rs, osvrćući se na ishodište narativa. Godine 1957. dobio je službu u Varaždinu.
U međuvremenu je njegov stric Dušan ostao u Pančevu, iz kojeg je naš Bogoljub redovnom prepiskom održavao kontakte s prijateljima. Za vrijeme odsluženja vojnog roka pozvan je od rođaka i potom je otputovao u Pančevo, gdje je, kako bilježe bratić Dušan i drugi, njegov stric u to vrijeme držao postolarsku radnju. Sve su se pojave pomno bilježile u pisanom obliku, a njegov otac Nikola bio je jedan od rijetkih pojedinaca tog vremena koji su znali čitati i pisati. Bio je izuzetan domaćin, cijenjen kako u lokalnoj zajednici tako i izvan nje. Shvatio je da surova stvarnost života u hladnoj klimi i zahtjevi stočarstva više nisu privlačni mlađoj generaciji, osobito s obzirom na to da zima u toj regiji traje šest mjeseci.
Dušan kaže da je dobio prijedlog od svog brata u Pančevu, ohrabrujući ga da živi kod njega i završi obućarski zanat. U dvadeset trećoj godini Bogoljub se preselio u Pančevo, u pratnji strica, nastanivši se u Ulici braće Jovanović. Stručnjaci, među kojima je i Dušan, tvrde da se vrlo brzo usavršio u svom zanatu i pokazao hvalevrijednu radnu etiku. Unatoč tome, neobjašnjiv obrat promijenio je tijek njihovih života, dovodeći do neriješene misterije. Šezdeset i četiri godine je prošlo, a od Bogoljuba nema ni naznake ni poruke. Nakon šetnje toga dana nije se vratio u stan. Noć je prošla bez njegove prisutnosti, a do jutra je soba i dalje bila prazna.
Pojavila su se nagađanja da je možda odlučio ostati s kolegicom. No, kako su se odvijali drugi, treći i peti dan, Bogoljubu i dalje nije bilo traga. Održavali su nadu da će se naposljetku ponovno pojaviti, budući da ranije nije bilo slučajeva da je šetao. U početku nije bio voljan obratiti se miliciji jer je bilo nejasnoća je li bio regrutiran tijekom boravka u inozemstvu, koje je te godine bilo izrazito aktivno. Dušan objašnjava da je njihovu strepnju dodatno pojačala zabrinutost za vlastitu sigurnost zbog inspekcija OZNA-e i UDBA-e, posebice u svjetlu rodbine koja je bila zaposlena u JNA. Bez obzira na njihova putovanja, dopisi su slani.
- Njegovi roditelji, porijeklom iz Bosne, savjetovali su mu da ih ne posjećuje. Ipak, odlučio je ne odgovoriti. Jednog jutra na vratima njihova stana pojavila se zagonetna mlada žena, uhvativši sve nespremne. “Je li prisutan Bogoljub Raljić?” upitala je. “Ja sam mu djevojka i trudna sam. On toga nije svjestan, a budući da nije bio u kontaktu, došla sam ga pronaći.” Djevojke su joj prenijele da je, nažalost, Bogoljub bio odsutan duže vrijeme, a one ne znaju gdje se on nalazi. Nakon njenog odlaska, Dušan je primijetio da se vraćala još nekoliko puta. On smatra da je moguće da dječak, čija je djevojka rodila dijete s Bogoljubom, sada ima otprilike 60 ili 61 godinu.
Cijeli ovaj pothvat pokrenuo je on u pokušaju da uspostavi kontakt s njim. Unatoč pokušajima Bogoljubovih roditelja, rodbine i prijatelja da ga lociraju – pismima i upitima o tome gdje se nalazi – nije bilo odgovora niti viđenja. Njihova je vjera i dalje bila nepokolebljiva, slična otpornosti koju su iskusili u svojoj domovini, no ipak su nailazili na neuspjehe. No, u njihovim se životima pojavio luč nade koju je donio Dušan. Nakon višegodišnje potrage, otkrio je da se djevojka zove Milena, da je zaposlena u Tvornici sijalica u Pančevu, a da ima prebivalište u Ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. Zastali su na tom mjestu. Naziv ulice se mijenja, a susjedstvo se preoblikuje; Nažalost, sada se sve promijenilo.
On stoji na rubu da odustane od svoje potrage, navodeći da se suočava sa samo dvije alternative: ili promijeniti svoj identitet ili okončati svoj život. Naša znatiželja seže dalje od Bogoljuba; čeznemo saznati više o gospođi Mileni, za koju bih iskreno volio da je još živa, zajedno s njezinim sinom, koji dijeli našu lozu i kojeg bih volio upoznati. Ove osjećaje artikulirao je Dušan, izražavajući nadu da će ova ionako tužna pripovijest na kraju ipak otkriti tračak sreće.
