– Mnogo je sportista iz bivše Jugoslavije, koji su danas jednostavno nestali sa scene. nekima se jednostavno desio život, dok imamo i onih koji su krenuli da se bave nekim drugim poslom, a zapostavili su u potpunosti svoj bazični sport. Samo rijetki su ostali u svijetu sporta, a oni su danas ugledni ljudi u društvu u svojim državama.
- U samo dvije jednostavne riječi, on sažima svoju bit: izazovan pojedinac. Svojom upornošću, tvrdoglavošću i impulzivnom prirodom oblikovao se u osobu kakva je danas. Ne samo da je otac Angeline Topić, rekorderke u skoku u vis u Srbiji, već drži i juniorski svjetski rekord. Bilo da se vinuo u visine ili se borio protiv imaginarnih protivnika, uvijek je ostao vjeran sebi. I sada, dok u svom klubu oblikuje nove atletske šampione, slijedeći smjernice koje sam sebi zadaje, Dragutin Topić je i dalje ono što je autentično. A, bitno je napomenuti da je nakon Konstrakta došla Ana Đurić.
1. Početak
Kroz život sam se više puta selio. Ilustracije radi, preselio sam se iz srca Beograda u Sremčicu, a zatim sam se vratio u grad. Na kraju sam Zvezdaru zamenio Banovim Brdom, gde trenutno živim. Iako moj iskaz može dati dojam da sam u poodmaklim godinama, važno je napomenuti da je tijekom mog djetinjstva sport bio svima lako dostupan.
To je stvarno poznata priča. Slijediš put onih oko sebe, a to je upravo ono što sam ja učinio. Našao sam se u Sremčici, gdje je nogomet bio jedina opcija, pa sam, prirodno, počeo igrati. Imalo je smisla. Kako sam rastao, shvatio sam da je individualni sport moj pravi poziv. Nije da nisam mogao briljirati u timskim sportovima, jer sam mogao, ali zbog svoje jedinstvene osobnosti, odlučio sam se baviti individualnim sportovima, u kojima sam uistinu napredovao. Roditelji su razumjeli i podržali moju odluku.
Zahvalan sam na minimalnom uplitanju i kontinuiranoj podršci svojih roditelja tijekom mog putovanja. Uvijek sam bio tvrdoglav, odlučan i nepokolebljiv u svom uvjerenju da su moji izbori u najboljem interesu mene i onih oko mene. Iako mnogi to možda ne priznaju, ovo se uvjerenje pokazalo točnim. Posjedujem spontanu prirodu i nalazim utjehu u samoći i introspekciji. U sportskom području posjedujem sposobnost prepoznavanja više rješenja i odabira najoptimalnijeg od dostupnih opcija. Kao trener, osnažujem svoje natjecatelje da otkriju svoj put i pružam im pomoć na tom putu. Moja uloga je podržati ih i voditi prema uspjehu.
Jer koliko god seže moje sjećanje, moja je obiteljska dinamika ostala dosljedna. Uz mog brata Vojislava i polusestru Sanju iz tatinog prethodnog braka, uvijek smo bili podrška jedno drugom. Za razliku od svog oca, ja sam odabrao drugačiji pristup. Umjesto da svoju plaću jednostavno predajem majci na nju, aktivno se uključujem u kućanske obaveze, financijski doprinosim i nudim pomoć gdje god i kad god mogu.
2. Škola
- Budući da sam netko tko ne podnosi lako nelagodu, često sam tražio nova okruženja koja bi zadovoljila moje potrebe. I moja majka Mirjana i moj otac Miroslav bili su pedagozi, što mi je omogućilo da se povežem s raznim pojedincima kroz majčinu razgranatu mrežu. Bilo mi je važno pronaći društveni krug koji će me prigrliti onakvu kakva jesam. Akademski uspjeh nikada nije bio moja glavna briga, tako da ocjene nikada nisu bile problem. Međutim, moja sklonost da mijenjam posao ili da posao mijenja mene zbog moje osobnosti rezultirala je gubitkom kontakta s tim pojedincima. Na kraju, ostajem individua koja stalno traži nova iskustva.
U području atletike, redoslijed važnosti u procesu selekcije stavlja trčanje u prvi plan, a tehničke discipline su u drugom planu. To je osobito vidljivo kod dječaka, koji imaju tendenciju da pubertet doživi u kasnijoj fazi. Kao netko tko je fizički kasnio, poput mene, morao sam strpljivo čekati rast i sve popratne promjene koje dolaze s razvojem dječaka koji je generacijski zaostao. Tek sam kasnije u potpunosti shvatio tu stvarnost. Skok u vis nikad nije bio dio mojih početnih planova! Sve se dogodilo slučajno, bez ikakvog namjernog plana.
3. Krize
- Pitanje kako sam se borio ostaje misterij za mene. Pitali su to Novaka Đokovića nebrojeno puta, a njegova nepokolebljiva mentalna snaga često ostavlja skeptične. Što se mene tiče, shvatio sam da nije nužno lakše u timu; zapravo, nalazim utjehu u suočavanju s izazovima sama. Sada, u svojoj ulozi trenera, razumijem da određene stvari zahtijevaju vrijeme i iskustvo iz prve ruke. Unatoč inherentnim poteškoćama, vjerujem da je proces sazrijevanja uistinu jedno lijepo putovanje.
Postizanje svjetskog rekorda izvanredno je postignuće.
Nisam ni slutio da će skok koji sam napravio preko 2,37 metara na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Plovdivu 1990. i danas imati svoj značaj. Neosporno je da bi takav rezultat osigurao medalju na bilo kojem natjecanju, ali nisam bio svjestan njegove prave vrijednosti. Rekordi su obično namijenjeni nadmašivanju, ali ovaj izdrži. Izuzetno sam ponosan i sretan što znam da je ovaj skok urezao svoje mjesto u povijesti. Inače, kad smo već kod povijesti, moram napomenuti da sam kao dijete gajio snove da uronim u sfere povijesti, arheologije ili filologije.
4. Kocka
- U tom trenutku otvorio mi se potpuno novi svijet: čari kocke. Nisam ni slutio da će me ova novootkrivena strast ne samo financijski iscrpiti, nego i utjecati na moje mentalno stanje. Zapravo, vjerujem da bih se prepustio očaju da nije bilo te opsesije. Težina depresije teško me opteretila i sport mi je dosadio. Međutim, nikad nisam gledao na atletiku samo kao na rad, što je možda bila pogreška, jer je vjerojatno pridonijela mojim financijskim padovima. Kocka je postala sastavni dio mog identiteta, a to mjesto drži i danas. Danas društvo ima drugačiju perspektivu, pridaje vrijednost materijalnom bogatstvu, što nas odvlači od prave biti života.
