Mnogi današnji takozvani TV voditelji, trebali bi sa vremena na vrijeme da pogledaju kako su neki spikeri i voditelji radili 70 i 80 godina prošloga vijeka. Tada je professionalizam bio na jako velikom nivou, te nije bilo mjesta za inovacije i neke eksperimente pred TV kamerama i radijskim mikrofonima.
Nakon završetka polufinalne utakmice između Francuske i Portugala na Europskom nogometnom prvenstvu 1984. obratio se prisutnima srdačnom porukom. Izražavajući kajanje zbog svojih grešaka iz prošlosti, ponizno je zamolio za oprost. Uz to, gledateljima je zaželio dobro zdravlje. Na kraju je dao svečanu objavu da će zauvijek otići.
Tijekom povratka u Zagreb, kapetan je iskoristio priliku i razgovarao s putnicima u zrakoplovu.
Govor nije moja praksa, ali osjećam se obaveznim zahvaliti nazočnosti Mladenu Deliću koji odlazi u zasluženu mirovinu. Podijelio je nekoliko lijepih riječi, što su svi prisutni ispratili pljeskom. Mladen Delić, čovjek koji se nije ustručavao izreći zamjerke kad god bi se osjećao iznevjerenim od strane sudaca, igrača ili publike. Možda bi ga razuzdana rulja mladih, koja ruši mreže, zastave i juri za igračima, toliko uznemirila da bi iz vlastite kože puknuo. Ili bi mogao još jednom uzviknuti: “Možeš li vjerovati? Ludilo! Što se događa?!” kao i kada je Radanović zabio Bugarskoj za pobjedu 3:2. Mladen Delić vizionar je Sportske redakcije Radio Zagreba, a 12. svibnja 1957. komentirao je prvi prijenos na televiziji HTV – povijesnu nogometnu utakmicu između Jugoslavije i Italije (6:1) na stadionu Maksimir.
Mladenova prisutnost odisala je zaraznim osjećajem postojanja u trenutku, služeći kao izvor znanja i emocija. Bilo da je bio na nogometnom terenu ili izvještavao s renomiranih sportskih arena u Europi, njegov je utjecaj bio neosporan. Unatoč svijesti o svojoj svjetskoj slavi, Mladen je ostao ravnodušan kad su mu prišli nepoznati ljudi na ulici koji su ga prepoznali na “ti”.
Upustiti se u razgovor s njim bez napora; ne posjeduje bahato držanje. Zapravo, on otvoreno izražava svoje zadovoljstvo srdačnim smijehom, pokazujući da istinski cijeni takvo iskazivanje prijateljstva. Dok neki mogu kritizirati njegov neformalan jezik i povremenu nekoherentnost izazvanu njegovim pretjeranim entuzijazmom za postignuća “momaka u plavim kapama” (ili majicama), podrazumijeva se da su ti trenuci dokaz njegove želje za životom.
Mladen Delić, poznat i kao “Mister Lapsus”, ima jedinstvenu sposobnost da ljudima oko sebe donese i patnju i radost. Unatoč tome što ljudima povremeno ide na živce, svi ga obožavaju. On je majstor grešaka, sam po sebi apsolutni šampion. Jedan ga je kritičar rječito opisao kao zadivljujuću ličnost koja nas uvijek zaintrigira. Mladen Delić svakako je dobro odradio svoj posao, shvaćajući da je za televiziju potrebno više od same slike koja zanosi. Glas koji ga prati također mora biti živ i privlačan.
Nepotpisani televizijski kritičari upustili su se u žustru polemiku s kolegama, koji su iznijeli prilično ozbiljne optužbe da je Delićevo komentiranje vrlo značajne nogometne utakmice između Jugoslavije i Španjolske iz Frankfurta izazvalo “predinfarktna stanja” kod gledatelja. Međutim, ti isti kritičari imali su drugačiju perspektivu o Delićevom radu, navodeći: “U ulozi komentatora povezao se s milijunima gledatelja koji su sjedili uz svoje male ekrane. Njegove su riječi odražavale naše vlastite misli, nade, strahove i istinsku radost Delić je reporter koji svoje emocije nosi u rukavu, reagira strastveno i glasno, postaje dio naših dnevnih soba, tu s nama uz mali ekran, i istinski utjelovljuje esenciju našeg kolektivnog iskustva.
Delić, entuzijastični statističar, pedantno dokumentira svaki aspekt svog rada. Nekada je bio poznat po svojoj posvećenosti atletskoj statistici, spremno je na zahtjev dao popis petsto najbržih pojedinaca na svijetu za trčanje na 400 metara. U svojoj je evidenciji, između ostalog, marljivo bilježio svaku obavljenu transakciju. Želim naglasiti da ovo što ću podijeliti nije puka krilatica: uistinu ulažem maksimalne napore da se temeljito pripremim za svaki nastup, bilo da se radi o ležernom razgovoru u školi ili vojnom okruženju ili velikom finalu globalnog nogometno prvenstvo. Međutim, ključno je znati kako iskoristiti ove informacije u točno određenom trenutku; u protivnom može doći do nesretnih posljedica.
Gledatelj, a još više slušatelj ne oprašta. Zahtijeva jedinstven jezik, sa sažetim i kratkim rečenicama. Kad je riječ o mojoj profesiji, tu nema mjesta grešci; nema gumica niti gumba za premotavanje. Je li to ono što implicirate? Jeste li izabrani za Mister Lapsus?
Žalosno za one koji nikada nisu pogriješili. Začudo, nisam uzrujan zbog tog naslova… i to nešto govori. Iako se osobno ne izražavam, čuo sam od drugih, posebice nogometaša, da Delića nogomet ne zanima i da ga stalno kritizira. igrači. Kolege iz ‘Beogradske hronike’ priredile su mi iskren oproštaj. Kad sam krenuo za Zagreb, kamera me pratila čak do aerodroma. Pri ukrcavanju u avion opraštam se od Beograđana, tražeći oprost za eventualne greške. Kad je avion dostigao veliku visinu, javio se kapetan Avramović i rekao: ‘Dragi putnici, nemam običaj da vam se obraćam, ali večeras imamo privilegiju letjeti s Mladenom Delićem, koji kreće u zasluženu mirovinu. .’
Nakon što sam izrekao nekoliko ljubaznih primjedbi u moju korist, iz gomile se prolomio pljesak. To su slučajevi koji se urezuju u naša sjećanja.
Za svoj dobrovoljni doprinos sportu i postignuća na polju sportskog novinarstva odlikovan je višestrukim priznanjima. Nakon smrti 22. veljače 2005. godine pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
