Vožnja koju nikada neću zaboraviti: Misteriozni taksista iz noći koja se ne objašnjava
Bila je tiha noć, iako je grad oko mene bio obasjan svjetlima. Ulice su bile poluprazne, s povremenim prolaznicima i umornim taksijima koji su krstarili uobičajenim rutama. Stajala sam ispod neonske lampe, omotana kaputom, čekajući svoj taksi. Sat je pokazivao jedan poslije ponoći. Hladan zrak je parao kožu i uvlačio nelagodu u moje kosti.
Moj taksi se zaustavio tačno ispred mene. Bio je crn, stariji model, ali uredan. Ušla sam bez mnogo razmišljanja. Željela sam samo da stignem kući i sklonim se od hladnoće i umora koji me pritiskao cijeli dan.
Vozač je bio tih, previše tih. Njegova prisutnost je bila gotovo neprimjetna, a opet nevjerovatno intenzivna. U kabini je bilo toplo, ali miris je bio čudan – neka kombinacija starog parfema i memle. Pogledao me u retrovizoru, oči su mu bile tamne i prodorne. Pitao je za adresu, ali ton njegovog glasa bio je hladan, gotovo mehanički.
Nakon nekoliko minuta tišine, izgovorio je nešto što mi se zauvijek urezalo u pamćenje:
Riječi nisu bile prijeteće, ali nisu bile ni neutralne. Ton je bio kao da zna nešto što ja ne znam. Klimnula sam glavom, ne rekavši ništa, i pogledala kroz prozor. Automobili su jurili pored nas, ali ja sam osjećala kao da stojimo u mjestu.
I tada, nešto me presjeklo.
Pogled na njegove oči, način na koji je pritiskao volan, oblik brade – sve mi je bilo čudno poznato. Srce mi je počelo brže kucati, a dlanovi su se ovlažili. Sjećanje je došlo naglo i brutalno. Vidjela sam to lice prije – na vijestima. Bio je poznat – osuđenik, pljačkaš, čovjek za kojim se tragalo mjesecima prije nego što su vijesti objavile da je pronađen mrtav. Identifikovan. Zatvoren slučaj.
A sada – tu, ispred mene.
Pomisao da sam sama, zatvorena s njim u malom prostoru, dok grad spava, bila je paralizirajuća. Nisam smjela paničiti. Nisam smjela pokazati da znam. Samo sam stisnula torbu i gledala kroz prozor, pokušavajući se usmjeriti na disanje, na svjetla u daljini, na bilo šta osim na njega.
Vožnja je trajala vječno.
Svaka sekunda je bila poput minute. Svaki pokret koji je napravio osjećao se kao prijetnja. Njegova tišina bila je najgori dio – napeta, zasićena neizgovorenim mislima. Na trenutke sam imala osjećaj da će skrenuti s puta, da neće stati ispred moje zgrade, da me vodi negdje drugo. Negdje gdje me niko neće pronaći.
Ali stao je.
Zaustavio se tačno ispred ulaza u moju zgradu. Pogledao me ponovo, oči su mu bile neprobojne. Predala sam mu novac, ruke su mi drhtale. Ništa nije rekao. Samo je klimnuo i odmah okrenuo pogled.
Istrčala sam iz auta. Nisam se ni osvrnula.
Kad sam stigla u stan, zatvorila sam sva vrata, spustila roletne i sjela za računar. Morala sam znati. Utipkala sam njegovo ime, onako kako sam ga zapamtila iz vijesti. Fotografije su bile tu. Članci. Osuđenik. Pljačkaš. Proglašen mrtvim prije godinu dana.
Tetovaže su bile iste. Lice isto. Sve se poklapalo. Ali to nije bilo moguće.
Nisam mogla zaspati te noći. Pitanja su me progonila: Da li sam doživjela nešto paranormalno? Je li njegova smrt bila lažirana? Da li sam bila žrtva vlastitog uma, iscrpljena, pod stresom?
Nikada nisam pronašla odgovor.
Pričala sam o toj noći samo jednom, bliskoj prijateljici. Rekla mi je da sam možda sanjala. Ali ja znam istinu. Osjetila sam je na svojoj koži, čula u njegovom glasu.
Možda nikada neću saznati šta se zapravo dogodilo. Ali jedno znam – neke vožnje ostaju s tobom zauvijek, bez obzira na to koliko kilometara ostaviš iza sebe.
