U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam i jednu jako zanimljivu životnu priču, a koja se dešava vjerovali ili ne u jednom taksiju i to u pola noći. Evo, šta se konkretno i desilo….
Bila je tiha, hladna noć, iako je grad oko mene pulsirao žarkim svjetlima i tutnjavom. Taksiji su neumorno prolazili ulicama, ali moj se zaustavio odmah ispred mene, kao da je čekao samo mene. Bez previše razmišljanja, brzo sam ušla, želeći da se što prije udaljim od buke i hladnoće, te stignem kući. Sat je neumoljivo pokazivao jedan sat poslije ponoći, a hladan zrak uvlačio se kroz prozore, donoseći sa sobom nelagodu koja mi je tiho pritisnula prsa.
Vozač me dočekao tihom, gotovo zagonetnom prisutnošću. Njegove oči nisu se odvajale od retrovizora, kao da me neprestano promatraju iz senke. Nije izgovorio ni riječi osim suhog pitanja o destinaciji. Ipak, njegov pogled je bio hladan i probadajući, poput oštre igle koja polako razara svaki osjećaj sigurnosti u meni.
U jednom trenutku, blago se osmjehnuo – gotovo neprimjetno, ali dovoljno da me naježilo – i rekao: “Ako vam je neugodno, gospođice, uvijek možete pozvati drugi taksi. Neće mi biti problem.” Njegove riječi bile su neobične. Nisu bile prijeteće, ali nisu ni umirujuće. Samo sam klimnula glavom i okrenula pogled prema prozoru, u tišini moleći da ova vožnja uskoro završi.
Tada mi je odjednom sinulo – njegovo lice mi je bilo poznato. Obrisi njegovih očiju, oblik brade, način na koji je držao volan… sve me je podsjećalo na lik s naslovnica novina i televizijskih ekrana. Srce mi je počelo ludo kucati dok sam se trudila da ne gledam direktno u njega. Bio je to on – čovjek osuđen za seriju pljački banaka. Njegova slika bila je svuda, nemilosrdno iscrtana u medijima.
No, ono što je bilo još zlokobnije – bio je proglašen mrtvim. Vijesti su bile neumoljive: njegovo tijelo pronađeno i identifikovano. A ipak, tu je bio – živ i sasvim stvaran, sjedeći ispred mene, vozeći taksi, kao da je izronio iz neke mračne senke prošlosti. Ruke su mi drhtale, ali sam se trudila zadržati mirnoću. Nije bilo mjesta za paniku, makar ne sada.
Vožnja je tada postala beskrajna, a svaki njegov pokret djelovao je sve prijeteće. Svaka minuta trajala je satima, i nisam znala da li sam zarobljena u noćnoj mori ili stvarnosti iz koje ne mogu pobjeći. Kada je konačno zaustavio auto ispred moje zgrade, srce mi je skoro stalo. Njegov pogled ostao je uprt u mene dok sam izvlačila novac iz torbe. Ruke su mi drhtale, ali uspjela sam ostati pribrana. Brzo sam mu predala novac i izašla, osjećajući kako mi se noge jedva drže.
Kad sam se zaključala u svom stanu, odmah sam potražila informacije. Upisala sam njegovo ime u pretraživač, i srce mi je preskočilo – bio je to on, bez ikakve sumnje. Iste tetovaže, isto lice. Ali kako? Vijesti su bile jasne – mrtav prije godinu dana.
Te noći nisam uspjela zatvoriti oči. Pitanja su me mučila: Jesam li se susrela s duhom? Da li je smrt bila lažirana? Ili sam bila žrtva svoje mašte, umorne od svakodnevnice? I dan danas, kad se sjetim te vožnje, osjećam hladan jež koji mi prolazi kroz tijelo. Ta vožnja ostat će jedna od onih neobjašnjivih misterija mog života. Da li je stvarnost bila iskrivljena, ili sam dodirnula nešto nadrealno? Jedino što znam jeste da taj trenutak nikada neće izblijediti iz mog sjećanja.
