Vjerujemo da do sada apsolutno niste nikada čuli za ovakvu ili neku drugu sličnu priču. Naime, jako je bitno naglasiti da ovakav grad ne postoji apsolutno nigdje na svijetu….
Whittier: Grad Usred Izolacije i Prirode
Gradić Whittier, smješten na jugozapadu Aljaske, godinama je bio gotovo nepristupačan za posjetitelje i stanovnike. Pristup ovom jedinstvenom lokalitetu bio je moguć samo brodom ili vlakom, što je ovisilo o povoljnim vremenskim uvjetima. No, situacija se promijenila nakon obnove željezničkog tunela iz Drugog svjetskog rata, koji je omogućio stanovnicima i posjetiteljima da stignu automobilom. Iako ovo novo rješenje predstavlja oslobođenje za mnoge, vožnja kroz tunel može biti izazovna za one koji se ne snalaze u skučenim uvjetima, jer smjer prometa mijenja se svakih sat vremena, a nakon 22:30 vožnja je onemogućena. Za one koji propuste posljednji prolaz, česta je scena da spavaju u vozilima dok čekaju sljedeću priliku.
Pogoršanje situacije početkom pandemije dodatno je pojačalo osjećaj izolacije, jer je ulazak u grad bio dopušten samo stanovnicima i članovima njihovih obitelji, čime je život u Whittieru postao još usamljeniji. Ovaj grad s nevjerojatnim godišnjim prosjekom padalina od 6,7 metara, gdje su kiše gotovo svakodnevna pojava, stvorio je okolinu koja ostavlja dojam nepomičnosti i osamljenosti. Unatoč tome, kad snijeg prekriva grad, stanovnici ne moraju izlaziti iz svojih domova, uživajući u opuštajućem okruženju svojih četvori zidova.
Begich Towers Incorporated (BTI), poznat kao betonski mastodont, jedan je od najprepoznatljivijih simbola grada. Sagrađen tijekom Hladnog rata, BTI se koristi kao stambeni kompleks, bolnica, ured gradske uprave i škola. Sa svojih 14 katova i 196 stanova, ova impozantna građevina predstavlja gotovo fatamorganu u snježnom krajoliku. Izgrađena s ciljem da izdrži granatiranje, BTI je dizajniran da izdrži izuzetno teške vremenske uvjete, uključujući padaline i vjetrove koji dosežu 80 mph. Unutrašnjost zgrade podsjeća na velike urbane stambene komplekse, ali zbog specifične izolacije, vanjski prostor je ograničen.
Unatoč velikim unutarnjim sadržajima kao što su trgovine, restorani, pošta, knjižnica, pa čak i crkva, šetnja izvan BTI-ja zahtijeva puno planiranja, jer stanovnici uglavnom ne izlaze izvan granica zgrade. U kompleksu, koji nalikuje malom, ali funkcionalnom društvu, stanovnici svakodnevno žive i rade, a mnogi od njih nikada ne napuštaju gradske granice. Priče govore o osobama koje su tjednima, pa čak i mjesecima, ostajale unutar BTI-ja, bez potrebe da izlaze. Čak se navodi da su oni koji traže anonimnost u ovom okruženju našli savršeno utočište od vanjskog svijeta.
Brenda Tolman ispričala je svoje iskustvo izlaska iz tunela, rekavši da je Whittier izgledao kao scena iz horor filma. To je možda zbog slabog broja stanovnika, koji iznosi oko 200, a grad je poznat i kao “grad s jednim krovom”. Iako se gradovi kao Whittier mogu činiti neobičnima za vanjske posjetitelje, stanovnici su naučili živjeti u skladu s prirodom i svojim okruženjem. Za njih, ključ sreće leži u sposobnosti da pronađu mir u svojoj unutrašnjoj svakodnevici, jer nerealna očekivanja mogu dovesti do potpunog gubitka ravnoteže.
U konačnici, život u Whittieru je za njegove stanovnike poput življenja u jednom zatvorenom sustavu u kojem su svi povezani, ali izolirani. Priroda ne samo da oblikuje vanjski svijet, već i unutrašnji život svakog pojedinca, jer je u ovom posebnom gradu svaka rutina podložna njegovim nevjerojatnim klimatskim uvjetima.
