– Za danas jedna jako osjetljiva tema, koja je povezana sa vjerom, koja je danas jako popularna kako kod starijih tako i kod mlađih osoba. Uvijek na društvenim mrežama imamo svađe oko vjere, čija je starija, čija je poštovanija i slično. Mi danas govorimo o osobama koje su promijenile vjeru, a sljedeća priča nam dolazi iz Srbije.
- Rođen kao Samir Pajazitović od roditelja Selima i Mustafe u tipičnoj islamskoj kući, Lazar Pajazitović (35) iz Beograda odgojen je na islamskim tradicijama i načelima. Međutim, iz tada nepoznatih razloga, on nije u potpunosti prihvatio te vrijednosti. Kako je vrijeme prolazilo, krenuo je na put samospoznaje, otkrivajući svoje korijene i svoju osobnu istinu. Postalo mu je očito da se osjeća opuštenije unutar zidova crkve nego džamije, što ga je ponukalo da se podvrgne vjerskom obraćenju i prihvati pravoslavlje.
Kao malom djetetu, obitelj Lazara Pajazitovića namjerno je izbjegavala raspravljati o njegovom podrijetlu, ostavljajući u njemu sve veću želju za otkrivanjem istine. Svoju potragu opisuje kao osobnu bitku, onu koja je u početku uključivala borbu s vlastitim emocijama, a kasnije se proširila na interakciju s drugima. Bilo je trenutaka kada je pomišljao da odustane od svoje potrage, ali je naposljetku naišao na značajno otkriće: njegova loza se može pratiti od cijenjene obitelji Mrnjavčević. Ovo novootkriveno znanje poslužilo je kao katalizator za njegovu obnovljenu odlučnost da slijedi svoju misiju s još većim žarom.
Kako je sve počelo objasnio je Lazar, koji zbog prošlogodišnjeg preseljenja na Krf danas živi i u Srbiji i u Grčkoj.
- Od trenutka mog rođenja identificirao sam se kao musliman. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, sve me više privlačila crkva i samostan, a da u džamiju nisam ni kročio. Ta se sklonost zadržala sve do prije otprilike 15 godina kada sam pratio svoje prijatelje u samostan. Tamo smo svi predali svoja imena da se spominju tijekom liturgije za naše dobro. Naravno, naveo sam svoje ime kao Samir. Na moje iznenađenje, kada je majka samostana naglas pročitala moje ime, raspitala se o mom identitetu.
Odgovorio sam, a ona me je obavijestila da nisam pravoslavne vjere. Unatoč tome, uvjeravala me da to nije zabrinjavajuće, jer je bila uvjerena da ću se na kraju obratiti na njezinu vjeru u roku od nekoliko godina”, prisjeća se.
Kao mladić nije previše razmišljao o prelasku na drugu vjeru. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, osjećao se prisiljenim istražiti svoje podrijetlo. Tijekom svog petogodišnjeg istraživanja razmišljao je treba li ostaviti stvari nepromijenjenima ili krenuti u potragu za dubljim razumijevanjem svoje baštine. Na kraju je odabrao drugi put.
Izjedao me strah od otkrivanja nepoznatih aspekata vlastitog ja.
- Od samog početka svog puta Lazar je nailazio na prepreke zbog nedostatka informacija. Njegova želja da shvati vlastitu jedinstvenost i otkrije istinu o svojoj obitelji bila je ublažena strahom od onoga što bi mogao otkriti. Unatoč brojnim neuspjesima i trenucima odustajanja, sreća mu se napokon osmjehnula. Pažnju mu je zaokupio novinski članak u kojem se raspravljalo o porijeklu znamenitih pojedinaca iz Bosne i Hrvatske, a posebno spominjanje Ejupa Ganića, brata njegova djeda, podrijetlom iz Mrnjavčevića. Ovo otkriće dalo je Lazaru novu motivaciju da ustraje u svojoj dugotrajnoj potrazi za odgovorima. Ovu priču ispričao je Lazar tokom intervjua za YouTube kanal „Otac Predrag Popović“.
Tijekom tog razdoblja prisjetio se sna za koji tvrdi da ga je vodio prema njegovoj žarkoj želji da promijeni svoja vjerska uvjerenja, ili bolje rečeno, da odmah vrati svoju vjeru. Nakon toga je otišao do crkve Vavedenja Blažene Djevice Marije u Vrbasu, gdje je svećeniku otkrio svoje namjere, koji je, kako tvrdi, isprva bio zaprepašten. Međutim, kako bi spriječio bilo kakve impulzivne odluke, svećenik mu je dao literaturu za čitanje i odobrio mu tjedan dana za kontemplaciju. Bez trenutka oklijevanja vratio se u Vrbas i povratio vjeru prije desetak godina.
Prihvatanje pravoslavlja prihvatila su i njegova djeca i brat. Lazar, govoreći za YouTube kanal “Otac Predrag Popović”, otkriva da se prije desetak godina povratio u vjeru i ispravio nepravdu nanesenu njegovoj obitelji, a koja je posljedica poturčenja preostalih Mrnjavčevića. Nadalje ističe svoju namjeru odgajati svoju djecu u skladu s načelima pravoslavlja.
Ističući činjenicu da nije sam u svojoj obitelji, posebno je spomenuo svog brata Amira, koji je također prihvatio isti put. Amir, koji je samo tjedan dana nakon Lazareva krštenja primio pravoslavnu vjeru, dobio je ime Đorđe. Ta spoznaja ga ispunjava neizmjernom srećom i zahvalnošću.
- Lazar zaključuje kako mu je krštenje donijelo istinsku radost i osjećaj da je dio nečeg većeg. Njegova poruka je jednostavna: pojedinci bi trebali prigrliti život i vjerovati da se svaki događaj događa u skladu s Božjim planom.
