Vjerujemo da vam se itekako svidio naš današnji naslov, a evo šta zapravo misle ljudi a koji žive u glavnom gradu Hrvatske….
Stanje međususjedskih odnosa godinama je uglavnom zanemareno; Dok neki pojedinci izražavaju naklonost ovakvoj situaciji, drugi izražavaju svoje nezadovoljstvo. Odgovore Hrvata na anketu donosimo u nastavku. U nedavnoj i vrlo provokativnoj anketi provedenoj na ulicama Hrvatske, stanovnicima je postavljeno jednostavno, ali potencijalno zapaljivo pitanje:
“Koju zemlju najviše mrzite?” Iako se očekivalo da će odgovori biti opterećeni negativnim osjećajima, pristranostima i nacionalističkim perspektivama, rezultati su otkrili neočekivano drugačiji narativ – onaj koji je zapanjujući i koji bi čak mogao obnoviti povjerenje u racionalnost svakodnevnih pojedinaca. Istraživanje su proveli novinari koji su putovali u razne gradove Hrvatske, poput Zagreba, Splita i Rijeke. U istraživanju su sudjelovali pojedinci različitih dobnih skupina i profesija, a rezultati su otvorili važno društveno pitanje: postoji li neprijateljstvo među različitim narodima doista ili je prvenstveno posljedica vanjskih čimbenika poput politike, medija i povijesnih narativa?
Iako se povremeno mogu naići na predvidljive opaske na račun Srbije ili Bosne i Hercegovine, većina odgovora bila je neočekivano pribrana, racionalna i ravnodušna prema konceptu mržnje. Brojni ispitanici su izrazili da ne gaje neprijateljstvo ni prema jednoj naciji, smatrajući takve osjećaje bespredmetnim. “Zašto gajiti animozitet prema jednom narodu? Pojedinci su jednostavno pojedinci; dobrota i zlo postoje univerzalno”, istaknuo je jedan od sudionika rasprave. Drugi su naglasili svoju želju da krenu naprijed, a ne da se vrate u prethodna vremena, izražavajući nespremnost da se drže ljutnji koje su možda gajile prethodne generacije.
Za ove pojedince, mržnja predstavlja zastarjeli osjećaj koji koči i napredak i težnju za normalnom egzistencijom. Posebno je zapaženo zapažanje jedne osobe koja je primijetila: “Političari se bore protiv nas. Imam poznanike i u Srbiji i u Bosni i ne nalazim opravdanja za gajenje animoziteta prema bilo kome. To pitanje ne leži na meni, već je to briga onih koji profitiraju od tekućeg sukoba. Istraživanje jasno pokazuje nerazmjer između političkih napetosti koje često zaokupljaju medijsku pozornost i svakodnevnih iskustava tipičnih građana.
Iako je javni diskurs sklon preuveličavanju trvenja među narodima na Balkanu, čini se da obični pojedinci ne percipiraju te napetosti istom razinom intenziteta – ili ih uopće ne doživljavaju. Dodatni značajan nalaz istraživanja odnosi se na utjecaj medija i politike na formiranje javnog mnijenja. Brojni ispitanici navode kako mediji često šire sadržaje koji potiču netoleranciju, a putovanja, osobni kontakti i iskustva iz inozemstva doprinose razbijanju predrasuda. “Živim i bavim se profesionalnim aktivnostima u Njemačkoj zajedno s pojedincima iz raznih dijelova regije. Tamo nacionalnost nikome nije važna.” “Surađujemo, družimo se i sve funkcionira besprijekorno”, napominje jedan sugovornik.
Upravo ta izloženost alternativnom okruženju često omogućuje pojedincima da prepoznaju apsurdnost ovih podjela i razumiju temeljne sličnosti koje svi dijele – naime, iste probleme, težnje i potrebe. Iz ovog ispitivanja proizlazi intrigantan zaključak: možda nisu pojedinci ti koji potiču mržnju, već je sama mržnja stvorena, održavana i korištena od strane onih koji su odgovorni za održavanje podjela i napetosti. Iako politički narativi često naglašavaju teme sukoba i povijesnih podjela, postaje sve očiglednije da kad obični pojedinci dobiju priliku samostalno razmišljati i izraziti vlastita iskustva, oni teže daju prednost miru, poštovanju i otvorenosti. Postavlja se relevantno pitanje: hoće li se ova optimistična perspektiva proširiti na širu regiju?
Hoće li pojedinci u drugim nacijama također početi odbacivati negativne narative i njegovati međusobno povjerenje? Jasno je da ako više pojedinaca bude pod utjecajem razuma i suosjećanja, a ne pristranosti i tjeskobe, postoji potencijal da se Balkan razvije u regiju koju karakteriziraju suradnja, međusobno razumijevanje i kolektivni napredak. Ova vizija nije idealistička fantazija; nego predstavlja opipljivu mogućnost, koja ovisi o našoj spremnosti da prestanemo obraćati pažnju na one koji cvjetaju podjelama i počnemo međusobno razgovarati.
