U današnjem članku vam pišemo o jednoj emotivnoj životnoj ispovesti koja govori o nepravdi, gubicima i teškim izborima koji mogu oblikovati naše živote. Ova priča je o porodici koja je prošla kroz mnoge teškoće, a koja se suočila s dubokom izdajom od strane onoga koji je trebao biti njihov oslonac – brata, Momčila.
Nekada su naši roditelji ulagali sve što su imali u nas, u nas dve kćerke, verujući da će porodica biti ta koja će nas povezivati kroz sve životne oluje. Najmlađi član porodice, naš brat Momčilo, bio je najviše voljen, jer su roditelji verovali da će on biti taj koji će održati porodicu na okupu. Nažalost, život nije išao kako su planirali. Momčilo je otišao u Nemačku, smatrajući to samo privremenim odlaskom, ali, s vremenom, nestao je iz njihovih života. Pozivi su postajali sve ređi, a pisma su prestala stizati.
Majka je dugo bolovala, a otac, uprkos svom lošem zdravlju, nije mogao da podnese gubitak žene koju je voleo i koja je bila njegov oslonac. Proveli su godine brige o njima, podržavajući ih kroz svaku bolest, svaku teškoću. Nisu tražile ništa zauzvrat. No, kad je majka preminula, nismo želele da obavestimo Momčila. Nismo znale šta bi mu rekle – da dođe na sahranu žene koju je zaboravio? Da vidi svoju majku, kojoj se nikada nije javio, kako je sahranjuju?
Tri meseca nakon toga, otac je otišao za njom, u bolove i tišinu. Iako su se trudile da budu uz njega, da mu pomognu, nije izdržao. Poslale smo telegram, ali odgovor nikada nije stigao. Ipak, Momčilo se pojavio na ostavinskoj raspravi, iznenada, bezdušan i hladan, tvrdeći da je on jedini naslednik, jer je on muško dete. Nismo mu odgovorile. Nismo bile ljute, već duboko tužne – tužne zbog naših roditelja koji su ga čekali, a nisu dočekali, i tužne zbog toga što je on postao neko koga više nismo prepoznavale.
Onda je nastalo suđenje. Kada su nas pozvali da se odreknemo svog dela nasledstva, nismo se pojavile, jer to nismo smatrale dostojanstvenim. On je iskoristio našu odsutnost, pronašao lažne svedoke, i tvrdio da je on bio taj koji je sa roditeljima gradio kuću. Sud je presudio u njegovu korist, dok su nam ostali samo sudski troškovi, koje smo bile prisiljene da platimo. Činilo nam se nevjerojatnim da je uzeo deo koji mu po zakonu nije pripadao, dok su naši roditelji prolazili kroz sve te godine i borbe.
Iako smo se suočile sa nepravdom, nije nas to pokolebalo. Rekle smo mu: “Bog će ti vratiti.” Možda ne sada, možda ne odmah, ali ono što si učinio neće ostati neviđeno. Momčilo je uzeo nešto što mu nije pripadalo prema zakonu, ali mi smo zadržale nešto mnogo vrednije – savest, sećanja na lepe trenutke, miris majčine supe, očeve priče pred spavanje i mir u srcu, jer nismo nikog izdali.
Ono što život daje, ako se ne čuva i ne vraća, oduzima ti dušu. Momčilo je zaboravio da postoji viši sudija, neko ko sve vidi. Neka mu oprosti, ako može. Mi nećemo
