U sjećanju publike s prostora bivše Jugoslavije, ime Silvane Armenulić i dalje izaziva isti onaj trnac kao kad se prvi put začula njena pjesma. Donosimo Vam više u nastavku teksta....
- Rođena kao Zilha Barjaktarević u Doboju 1939. godine, na scenu je donijela tihu samouvjerenost i glas koji je spajao nježnost, snagu i bol. Umjetničko ime uzela je po filmskoj divi Silvani Mangano, kao da je već tada znala da će stasom i pojavom iscrtati vlastiti mit. Godinama je tražila ključnu pjesmu koja će je izdići iznad generacije talentovanih pjevačica, a kada je došla do balade “Šta će mi život”, njena interpretacija postala je kruna jedne epohe—onaj prelom u kojem se narodna muzika susrela s sofisticiranošću scenskog nastupa, kostima i gestom.
Njen uspon nije bio nagao ni slučajan; gradila ga je disciplinom, neprestanim nastupima i upornim relevanjem repertoara. Publika je pamtila “Cigani, sviraj, sviraj”, “Rane moje”, “Srce gori jer te voli” i “Sama sam”, ali je upravo “Šta će mi život” postala njena tiha biografija, pjesma u kojoj su se prelivali ljubav, rana i dostojanstvo. Na sceni je djelovala kao diva: elegancija, striktno promišljeni stajlinzi, pogled koji je čuvao distancu i, istovremeno, prizivao bliskost. Umjela je da živi stih, da svaku riječ naseli uspomenom, i zato je njeno pjevanje ostalo nepresušno utočište za generacije.
Privatno, život joj je donio jednako snažne prekretnice. Upoznala je Radmila Armenulića, beogradskog tenisera, i ljubav je brzo dobila formu odluke—vjenčali su se 26. oktobra 1961. u tišini, bez roditeljskog prisustva. Njihova veza izgledala je kao savez dvoje ambicioznih ljudi koji razumiju cijenu karijere i teret javne slike. Tri godine kasnije rodila se kćer Gordana, Silvanina najveća radost. Istovremeno, njen zahtjevni ritam nije jenjavao: studio, estrada, putovanja, a potom i porodični gubitak—smrt oca Mehmeda, čovjeka koji je, kako su bliski govorili, bio njena prva publika i trajna podrška.
- Tragični oktobar 1976. godine zauvijek je promijenio zvuk jugoslovenske muzike. Vraćajući se s koncerta u Aleksandrovcu, Silvana je poginula u saobraćajnoj nesreći. Sa njom su stradali sestra Mirjana Barjaktarević, u šestom mjesecu trudnoće, i violinista Rade Jašarević. U jednoj slici s mjesta nesreće, razbijena violina kao da je sažela sve: muziku nasilno prekinutu i tišinu koja je postala preglasna. O okolnostima se mnogo govorilo, ispredale su se verzije i sumnje, ali nijedna priča nije mogla vratiti vrijeme niti premostiti ono što je nestalo u jednom udaru kočnice.
- U godinama poslije, mit o Silvani se samo produbljivao. Ljudi koji su je poznavali govorili su o smionoj prirodi: od hrabrih scenskih rizika do anegdota koje do danas kruže—poput one kad je, zaključavši ključ u stanu na visini, bez oklijevanja izabrala tijeski balkon kao put nazad. Bila je to neustrašivost koja nikada nije prelazila u razmetanje, već u praktičnu, radnu hrabrost žene koja zna šta hoće. U isto vrijeme, bila je brižna, pažljiva, često sklona da tuđi problem primi kao svoj.
