brutalnom ubistvu dve mlade ruske tinejdžerke, Ksenije Soltanove i Natalije Kuznjecove,saznajte…..
Pod okriljem hladne ruske noći, na padinama planine Uktus, zauvijek su ugašena dva mlada života – Ksenije Soltanove i Natalije Kuznjecove. Nesrećne djevojke dočekale su svitanje ne sluteći da će postati žrtve čovjeka koji se, kako će kasnije reći, „pripremao za ovaj čin čitavog života“. Ksenija je preminula na licu mjesta, dok su se ljekari još nekoliko dana borili za Natašin život, bez uspjeha. U početku, javnost nije imala odgovore – policija je ćutala, a šutnja je rađala glasine. Neki su vjerovali da je smrt jedne od djevojaka čak i namjerno prešućena kako bi se ubica uhvatio na djelu. Ali mjeseci su prolazili, a tragova nije bilo.
Očaj roditelja prerastao je u beznađe, pa su se, u nedostatku povjerenja u istragu, obratili vidovnjacima. Tek u decembru 2019. javnost je saznala da je uhapšen Aleksej Aleksandrov – čovjek koji je na prvi pogled djelovao kao uzoran radnik, suprug i otac. Vijest je šokirala čak i njegove najbliže. Njegova supruga Julija, odbijajući da vjeruje u optužbe, poručila je novinarima: „Ko je rekao da je ubica? Još nije bilo suđenja!“ Njegov otac ga je javno branio, uvjeren da mu sin nije sposoban za takvo zlo. No, kako se suđenje približavalo, istina je polako izlazila na vidjelo.
Na ročištima su se slagali dijelovi užasne slagalice. Aleksandrov je koristio posebno prepravljenu vazdušnu pušku, čiju je snagu povećao gotovo pedeset puta. Trening je, otkriveno je, obavljao u svojoj garaži, pretvorenoj u improvizovanu streljanu. Te noći popeo se uz padinu sa uređajem za noćno gledanje, sakrio se iza stabla i pucao – tri puta u Kseniju, pet puta u Nataliju. Motiv je objasnio na bizaran način: tvrdio je da je u djetinjstvu stvorio „centralno privremeno skladište“ koje je primilo svu bol i nepravdu koju je pretrpio, a da je napad bio odgovor tog imaginarnog sistema na „prepoznatu metu“.
Ovakvi slučajevi podsjećaju na domaće tragedije koje su potresle Balkan, gdje su ubice često krile svoje mračne strane iza slike porodičnog života. Primjer iz Srbije – slučaj iz Pančeva kada je, prema pisanju „Blica“, komšija koji je važio za mirnog radnika optužen za dvostruko ubistvo – pokazuje da ljudi koji spolja djeluju obični, nekad kriju duboko poremećene unutrašnje svjetove. Takva otkrića iznova podstiču pitanja koliko zapravo poznajemo ljude oko sebe.
Aleksandrov je tokom suđenja govorio malo, ali je pred izricanje presude odlučio da pročita vlastitu pjesmu. U njoj je izražavao kajanje i želju da se „vrati u prošlost“ i umjesto metaka podari „svježe cvijeće“. Ipak, njegove riječi nisu mogle izbrisati bol porodica koje su izgubile ono najdragocjenije. 29. septembra 2020. godine, sud ga je osudio na doživotni zatvor. U trenutku čitanja presude mu je pozlilo, a medicinari su ga u ćeliji reanimirali četrdeset minuta. Sada kaznu izdržava u najstrožem zatvoru „Polarna sova“ u Jamalo-Neneckom autonomnom okrugu.
Presuda je predvidjela i isplatu više od tri miliona rubalja porodicama žrtava. Sudski izvršitelji su zaplijenili njegovu garažu i opremu, ali ništa od toga nije bilo prodato. Početkom 2023. ponuđeno je roditeljima djevojaka da uzmu te predmete umjesto novčane odštete, što su oni odbili. Do avgusta 2025. nisu dobili ni jedan jedini rubalj. Taj podatak, iako hladan, nosi dodatnu težinu jer pokazuje koliko pravda na papiru ponekad ne znači i pravdu u stvarnom životu.
Slične borbe porodica viđene su i kod nas – prema pisanju „Večernjih novosti“, porodice žrtava teških krivičnih djela u Srbiji često čekaju godinama na isplatu sudskih odšteta. Čak i kada presuda postane pravosnažna, naplata je često nemoguća jer osuđeni nemaju imovinu ili su je prepisali na rođake. Ova nepravda dodatno pojačava bol onih koji su već izgubili sve.
U ovom ruskom slučaju, mračni detalji iz Aleksandrovljevog djetinjstva, priče o izmišljenim „mačićima koji govore“ i osjećaju otuđenosti od drugih, pokazuju složenu sliku – kombinaciju psiholoških trauma i hladne, proračunate pripreme. Ipak, nijedno objašnjenje ne može biti opravdanje za oduzimanje života. Ono što ostaje jesu dvije mlade sudbine nasilno prekinute i porodice koje se bore s prazninom koja se ne može popuniti.
Podsjećanje na ovakve slučajeve važno je i zbog prevencije. Stručnjaci za bezbjednost, poput onih iz Centra za bezbjednosne studije u Podgorici, više puta su naglasili da prepoznavanje rizičnih ponašanja i ranih znakova psihičkih poremećaja može spriječiti tragedije. No, to zahtijeva i hrabrost okoline da reaguje na vrijeme, što, nažalost, u ovom slučaju nije bilo učinjeno.
Na kraju, priča o Kseniji i Nataliji ostaje snažan podsjetnik da zlo ne dolazi uvijek s nepoznatog mjesta – ponekad je skriveno tik pored nas, u ljudima za koje nikada ne bismo pomislili da su sposobni da počine nešto toliko strašno. Njihova smrt, iako tragična, ostavlja poruku koja se ne smije zaboraviti: oprez, empatija i spremnost da zaštitimo druge mogu biti granica između života i smrti.
