Upoznao sam lijepu djevojku, a tada sam imao ženu i kćerku od četiri godine”
Nikada nisam mislio da ću biti taj čovjek. Onaj o kojem ljudi šapuću iza leđa, koji na papiru ima sve, a u sebi nosi prazninu. Bio sam oženjen ženom koju sam volio još od studentskih dana. Imali smo malu kćerku, Anu, kojoj je tada bilo četiri godine. Radili smo, gradili život, kupili stan na kredit i čekali da prođe ta prva gužva oko posla i roditeljstva kako bismo ponovo imali vrijeme jedno za drugo.
Ali onda se dogodilo ono što nisam planirao – upoznao sam nju.
Bilo je to na jednom poslovnom seminaru u drugom gradu. Otišao sam samo da odradim prezentaciju i vratim se kući. U holu hotela, dok sam čekao na registraciju, čuo sam iza sebe smijeh. Okrenuo sam se i vidio djevojku s tamnom kosom, oči su joj bile toliko svijetle da su skoro svijetlile. Nasmijala mi se onako, bez razloga, i pitala da li je red za prijavu. Odgovorio sam da jeste, a onda smo, ni ne znam kako, nastavili razgovarati.
Zvala se Iva. Imala je 26 godina, radila je u marketingu, puna energije i entuzijazma. Kasnije smo sjeli za isti sto na pauzi i otkrili da imamo sličan smisao za humor, iste omiljene filmove, pa čak i zajedničku ljubav prema planinarenju. Bilo je lako pričati s njom, bez ikakve težine koju sam u to vrijeme osjećao kod kuće.
Te večeri, nakon predavanja, grupa nas je otišla na piće. Nismo se dodirnuli, nismo uradili ništa što bi se moglo nazvati prevarom, ali osjećao sam kako mi srce brže kuca svaki put kad se nasmije ili me pogleda. Kad sam se vratio kući, zagrlio sam svoju kćerku, a u isto vrijeme mislio na Ivu. I to me preplašilo.
Narednih sedmica počeli smo razmjenjivati poruke. U početku su to bile bezazlene poslovne stvari – članci koje bismo preporučili jedno drugom, linkovi na interesantne projekte. Onda su uslijedile privatne poruke: “Kako ti je prošao dan?”, “Sjećaš li se kad smo pričali o onom filmu?”… Lagano, neprimjetno, ta komunikacija postala je najuzbudljiviji dio mog dana.
Moja supruga, Jelena, primijetila je da sam češće na telefonu. Pitala me da li je sve u redu, a ja sam se zakleo da jeste. Nije bilo laži u smislu da sam bio s nekim fizički, ali lagao sam samog sebe da to što radim nije opasno.
Prvi put smo se sreli sami mjesec dana nakon seminara. Rekla je da dolazi u moj grad na sastanak i pitala da li imam vremena za kafu. Sjedili smo u malom kafiću u centru. Pričali smo satima. Kad smo se rastali, nismo se poljubili, ali osjećaj krivice bio je jak. Ipak, čim sam došao kući, stigla je poruka: “Bilo mi je lijepo.” Odgovorio sam: “I meni.”
Sljedećih mjeseci, naša viđanja su postala učestalija. Sastajali smo se kad bismo oboje imali “slobodan dan”. Nikada nije bilo planirano, uvijek spontano. Jednog popodneva, dok smo šetali parkom, uhvatila me za ruku. Nisam je povukao. Tada sam znao da sam prešao liniju.
Kod kuće je situacija bila sve napetija. Jelena je pokušavala organizovati porodične izlete, pričala o budućim planovima, a ja sam sve više bio odsutan mislima. Ana me često pitala zašto sam tužan. Nisam znao šta da joj kažem.
Iva mi je počela govoriti kako se zaljubila. U njenom glasu bilo je iskrene nježnosti, ali i neizrečene želje da budem samo njen. Počeo sam razmišljati o tome kako bi izgledao život s njom. U tim maštanjima, sve je bilo jednostavno – bez stresa, bez svađa oko računa, bez umora. Ali u realnosti, znao sam da bi cijena bila ogromna: izgubio bih porodicu.
Prijelomni trenutak dogodio se jedne večeri kada me Jelena čekala s večerom, a ja sam zakasnio jer sam bio s Ivom. Na stolu su bile svijeće, Ana je već spavala. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Znam da postoji neko.” Nisam mogao izgovoriti nijednu riječ.
Te noći nisam spavao. Gledao sam Jelenu kako spava pored mene i mislio na sve godine koje smo prošli zajedno – prve izlaske, našu malu svadbu, rođenje Ane, zajedničke borbe. Shvatio sam da sam spreman da bacim sve to zbog osjećaja koji možda i nije prava ljubav, nego bijeg od rutine.
Sutradan sam poslao Ivi poruku: “Ne mogu dalje ovako.” Odgovorila je samo: “Razumijem.” Nisam je više kontaktirao. Bilo je bolno, ali osjećao sam da moram sačuvati ono što imam kod kuće.
Trebao mi je dug period da povratim povjerenje svoje žene. Pričali smo, svađali se, plakali. Rekao sam joj istinu – da je postojala druga osoba, da sam se emotivno udaljio, ali da nisam želio izgubiti nju i našu kćerku.
Danas, godinama kasnije, i dalje ponekad pomislim na Ivu. Ne zato što je želim, nego zato što me podsjeća na to koliko je lako skliznuti u nešto što može uništiti sve što si gradio. Ljubav nije uvijek vatromet i leptirići – često je to izbor, svakodnevna odluka da ostaneš i boriš se, čak i kad postane teško.
I možda je to najveća lekcija koju sam naučio – da ono što blista izdaleka nije uvijek zlato, a ono što imaš kraj sebe, iako ponekad umorno i svakodnevno, može biti pravo bogatstvo
