Danas živi život daleko od reflektora, ali i dalje plijeni pažnju svojom elegancijom, smirenošću i dostojanstvom. Nedavni boravak na Majorki otkrio je jedno novo poglavlje njenog života….
Ana Ivanović, nekadašnja teniska šampionka i miljenica publike širom svijeta, danas živi život koji malo podsjeća na dane kada je bila u vrhu sporta. Umjesto turnira, naslova i reflektora, sada bira mirniji ritam, daleko od javne buke, ali i dalje privlači pažnju svojom smirenošću, dostojanstvom i nenametljivom elegancijom.
Nedavne fotografije s Majorke pokazuju Anu u okruženju koje joj, čini se, donosi istinsku sreću. Otkako se razvela od Bastijana Švajnštajgera, odlučila je da život gradi po vlastitim pravilima. Nema senzacionalnih intervjua, nema javnog iznošenja privatnih detalja – samo žena koja u tišini sklapa novu svakodnevicu. Na ostrvu boravi u društvu bliske prijateljice i kume, nekadašnje plivačice Miroslave Najdanovski, te prijatelja iz svijeta umjetnosti i arhitekture, Stefana Relića i Paula Valčića, koji tamo žive godinama. Okružena ljudima kojima vjeruje, Ana ne glumi javnu ulogu – ona samo živi.
Jedan trenutak, uhvaćen objektivom fotografa, posebno je privukao pažnju. U jednom restoranu, dok je s osmijehom razgovarala s konobarom, na njenom se licu pojavila iskra vedrine – onaj kratki, ali značajni trenutak u kojem se vidi da je teret polako popustio. To nije bio osmijeh za kamere, nego onaj iskren, oslobođen, kakav se ne može odglumiti. Prema pisanju Gloria.rs, ljudi iz njenog kruga kažu da se sve više okreće duhovnom miru, malim životnim radostima i osobnom razvoju.
Detalj koji nije prošao nezapaženo bila je i odsutnost burme na njenoj ruci. Za mnoge, to je bio simboličan znak da je jedno životno poglavlje tiho zatvorila. Ana nikada nije bila sklona javnim dramama – umjesto bučnih raskida, uvijek je birala tišinu i dostojanstveno povlačenje iz fokusa. Njene objave na društvenim mrežama su odmjerene i minimalističke: fotografije zalazaka sunca, opuštenih večera i trenutaka s prijateljima. Ništa pretjerano, ništa što bi odavalo želju za dokazivanjem.
Psihološkinja Ivana Paunović ističe da se emocionalni oporavak često vidi upravo u ovakvim, malim gestama. Osmijeh upućen potpunom neznancu, kaže ona, može biti snažniji pokazatelj unutrašnje stabilnosti nego bilo kakva zvanična izjava. U tom smislu, Anin trenutak u restoranu mnogi su vidjeli kao dokaz da ponovo pronalazi svoj ritam i slobodu.
Zanimljivo je da se, dok njen bivši partner sve češće pojavljuje u medijima praćen glasinama i nagađanjima o privatnom životu, Ana drži podalje od takvih priča. Umjesto da odgovara ili se uključuje u javne polemike, ona bira prirodu, vrijeme s bliskim ljudima i zahvalnost za ono što dolazi. Ne traži pažnju niti koristi privatne izazove kao temu za javni prostor. Umjesto gorčine, bira mir i zahvalnost.
Takav pristup nije slabost, kako bi neki mogli pomisliti, već dokaz zrelosti. Za razliku od brojnih javnih ličnosti koje svoje emocionalne udarce pretvaraju u medijski spektakl, Ana komunicira bez riječi. Njena poruka je u postupcima, a ne u izjavama. I upravo ta suzdržanost gradi povjerenje kod ljudi koji je prate – jer osjećaju da u njenom ponašanju nema glume ni kalkulacije.
Na Majorki, daleko od turnira i profesionalnog pritiska, Ana se doživljava možda i snažnije nego u svojim sportskim danima. Bez reketa u ruci i bez titula u pitanju, njena snaga sada proizlazi iz unutrašnjeg mira. Ona ne mora osvajati trofeje da bi bila pobjednica – njen najveći trofej je ravnoteža koju je pronašla u sebi.
Njen osmijeh, tih i nenametljiv, zapravo je mnogo više od znaka oporavka. To je osmijeh nove slobode, onaj koji govori da prošlost više nema moć, a budućnost je otvorena za nova iskustva. Ana Ivanović možda više nije na sportskim naslovnicama, ali ostaje u srcima svojih poštovalaca. Ne samo kao vrhunska sportistkinja, nego kao žena koja je u tišini našla snagu da izgradi novi život.
Na kraju, ono što ostaje iza ovog mirnog perioda na Majorki nije samo priča o bivšoj šampionki koja se povukla iz tenisa. To je priča o osobi koja zna da se najveće pobjede ne osvajaju pred publikom, nego u tišini, daleko od reflektora, u trenucima kada srce ponovo počne kucati u svom ritmu.
