U danasnjem clanku procitajte o Zorana Pavić, stekla je popularnost početkom 1990-ih sazanajte vise u nastavku teksta……
Nekadašnja zvijezda devedesetih, Zorana Pavić, svojom energijom, glasom i prepoznatljivim osmijehom obilježila je period kada su emocije i melodije imali snažan uticaj na ljude. Bila je tada dvadesetčetvorogodišnjakinja koja je, uz grupu “Frenki”, započela muzički put koji će je ubrzo izdvojiti kao autentičnu figuru domaće scene. Bez senzacije i agresivne promocije, osvajala je publiku iskrenošću i glasom – ostajući vjerna sebi i kada reflektori nisu bili okrenuti ka njoj.
I dok mnogi danas žive isključivo od medijske prisutnosti, Zorana je odlučila povući se iz tog svijeta. Ne zbog poraza, već zbog izbora. Njena priroda, tiha ali stabilna, govori više kroz ono što ne kaže. Povremeno se pojavi u emisijama, i tada pokaže komadić svakodnevice koji čuva za sebe. Gledaoci su je, recimo, mogli upoznati i kroz emisiju “Dođi na večeru”, gdje su imali priliku zaviriti u njen dom – prostor koji je više od stana. Topla, skladna atmosfera, sa detaljima koji pričaju priču žene koja njeguje mir, a ne luksuz. (Izvor: Nova.rs)
Kuhinja u kojoj priprema hranu nije pokazatelj materijalne raskoši, već mjesto koje otkriva smirenost i promišljenost. Sve je uređeno s osjećajem za detalj, boje su prirodne, a svaki kutak odražava stil osobe koja zna što želi. Nema potrebe za dokazivanjem. Nema potrebe za preglasnim izjavama. Tišina njenog prostora govori više od hiljadu riječi
S druge strane društvene stvarnosti, daleko od reflektora i kamera, odvija se priča dvije žene – Danice i Ljubice. Njihova svakodnevica nije dospjela u emisije, ali nosi težinu koju nijedna kamera ne može u potpunosti uhvatiti. U planinskom selu, odgojene su da šute, rade i ne pitaju mnogo. Kad je brat otišao u inostranstvo, one su ostale – uz bolesne roditelje, uz staru kuću, uz ono što se ne napušt
Kad je majka umrla, nisu ni pokušale da ga dobiju. Znale su da bi sa druge strane bio muk. A kad se konačno pojavio, nije došao iz tuge – došao je zbog papira. Rečenica „Ovo je sve moje, ja sam sin“ zauvijek je izbrisala posljednje tragove porodičnog zajedništva. Sud mu je povjerovao. Sistem mu je dao za pravo. Ali oni koji su stvarno bili tu kad je trebalo, ostali su bez ičega – osim dostojanstva. (Izvor: Blic.rs)
Njihova bol nije bila za izgubljenom imovinom, već za bratom koji im je postao stranac. Nisu se borile jer nisu htjele da se njihova vrijednost mjeri papirima. Odabrale su šutnju kao odgovor. Onu šutnju koja često nosi više dostojanstva nego hiljade riječi izgovorenih na sudu.
Paralelno, Zorana živi svoju tišinu. Bez skandala, bez gorčine, u prostoru u kojem čovjek diše punim plućima. Njezin dom je svjedočanstvo da se mir može stvoriti, čak i ako se slava utišala. I baš ta tišina, ta prisutnost u pozadini, ono je što je čini toliko autentičnom. Kako piše Hello Magazin, njena odluka da se povuče iz žiže pažnje nije znak poraza, već snage – one vrste koja nije bučna, ali ostaje.
Na kraju, i Zorana i sestre iz planine – svaka na svoj način – ostaju simboli ženstvene snage. Jedna kroz kulturu, druga kroz porodičnu tišinu. Ono što ih spaja nije vidljivost, već unutrašnja istina. Pokazale su da žena ne mora vikati da bi bila jaka. I da, bez obzira na to da li živi u beogradskom stanu ili planinskoj kući, prava vrijednost nije u onome što posjeduje, već u onome što jeste
