Iako Sasa Popovič već duze nije sa nama ,tuga i bol zbog njegovog odlaska je i dalje velika,saznajte više u nastavku teksta…..
Bol koju proživljavaju Suzana i njena kćerka teško je opisati riječima. Smrt voljene osobe ostavila ih je u stanju potpunog emocionalnog sloma, a njihova svakodnevica se pretvorila u tišinu, suze i pogled u prazno. Tuga ih je preplavila do te mjere da su izgubile volju za svakim novim danom, kao da ih je sjećanje na njega zakočilo u vremenu koje više ne poznaje radost.
U cijeloj ovoj porodičnoj tragediji, posebno mjesto zauzima Danijel – Suzaniin sin iz prethodne veze, kojeg je dovela sa sobom u porodicu. Iako nisu povezani krvlju, on je Sašu oduvijek gledao kao oca, a Saša je prema njemu osjećao iskreno očinstvo. Njihov odnos je bio duboko emotivan, prirodan i nenametljiv. Ta posebna veza sada se osjeća kroz Danijelove riječi – iskrene, ogoljene, bez filtera.
Nedavno je, u razgovoru za medije, govorio o stanju u kojem se nalaze njegova majka i sestra. S djevojkom uz sebe, pokušao je dočarati koliko je situacija ozbiljna: “Nadam se samo da neće biti gore… One se raspadaju, ne mogu da izdrže. Ako ovako nastave, bojim se da će biti još jedna sahrana.” Te riječi ne zvuče kao dramatizacija – one su vapaj, posljednji pokušaj da neko čuje ono što se događa iza zatvorenih vrata.
Psiholozi već godinama upozoravaju koliko je važno pratiti psihofizičko stanje ljudi koji su doživjeli traumatičan gubitak. Prema istraživanju objavljenom na portalu N1 Info, hronična tuga, ako se ne liječi i ne prepozna na vrijeme, može ozbiljno ugroziti zdravlje, a u ekstremnim slučajevima dovesti do samopovređivanja ili psihotičnih epizoda. Zato je od presudne važnosti da okolina bude uključena, da se ne pravi distanca, već mostovi.
Danijel, iako mlad, preuzeo je tu ulogu tiho, ali odgovorno. Ne igra heroja, ali svakodnevno pokušava držati stvari pod kontrolom. Njegova djevojka govori da on uveče dugo sjedi u tišini, s glavom naslonjenom na ruke, dok razmišlja šta još može da uradi. “Pokušavamo ih nasmijati, izvući iz kuće, podsjetiti da nisu same”, kaže. Njih dvoje postali su jedina svjetla u domu koji je ostao bez svog temelja.
Iako porodica formalno nije velika, njihova zajednica nije ostala nijema. Komšije, prijatelji i poznanici sve češće dolaze da pokažu podršku, donesu obrok, razgovaraju. Neki ne govore ništa – jednostavno sjede s njima, ćuteći. Prema tekstu objavljenom na Avaz.ba, upravo je to jedan od najvažnijih oblika pomoći u trenucima tuge – ne nameću se riječi, već prisustvo. Ljudi tada ne traže odgovore, već samo da ne budu sami u tišini.
Zabrinutost za majku i sestru ne napušta Danijela ni na trenutak. On je taj koji sada nabavlja lijekove, kuha kafu, vodi računa o svakom detalju. A sve to dok i sam u sebi nosi gubitak. “Teško mi je, ali ako ja padnem, ko će onda ostati?”, izgovara poluglasno. U njegovim očima nema bijesa, samo briga. Strah da ne izgubi još nekog od svojih najbližih razjeda ga iznutra.
Suzana, s druge strane, djeluje kao da je dušom otišla s njim. Povremeno govori, ali se sve češće povlači. Kćerka je još mlada i ne zna kako da se nosi s tolikim intenzitetom emocija. Jedino što dijele su pogledi – dugi, bez riječi, puni onog što ne mogu izgovoriti. Stručnjaci s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u istraživanju objavljenom u časopisu Psihološke teme, navode da su žene posebno osjetljive na traumatske gubitke i da je period oporavka često duži nego kod muškaraca, posebno ako se tuga potiskuje, umjesto da se proživi.
Njihova nada sada počiva na vremenu. Na tome da će ono, kako kažu, ublažiti bol. Ali vrijeme nije lijek ako se duša ne liječi. Danijel i njegova djevojka pokušavaju iz dana u dan unijeti bar malo topline – pjesmom, omiljenim kolačem, starim fotografijama. Njihova borba nije spektakularna, ali je tiha i uporna, kao kap što dube kamen.
Ova priča je više od porodične tragedije. To je slika stvarnosti u kojoj se mnogi mogu prepoznati – stvarnosti u kojoj je ljubav neraskidiva, ali i bol jednako zarazna. I zato je važno govoriti o tome, ne iz znatiželje, već iz ljudskosti.
Na kraju, ostaje samo nada – da će i Suzana i njena kćerka pronaći snagu da prežive, ne zaborave, ali da ne ostanu zarobljene u prošlosti. Jer, kako Danijel kaže, “još jedno zbogom ne bi izdržali.”
