U danasnjem clanku donosimo Vam emotivnu pricu kojaje obisla celi internet ,saznajte iprocitajte i ugrite srce….
U srcu Bosne, u mjestu blizu Kladnja, odvijala se tiha, ali izuzetna životna priča jedne žene – Paše, koja nikada nije imala vlastite djece, ali je svom snagom srca i duše voljela jedno dijete kao svoje. I baš kada je mislila da su sve veze s njom zauvijek pokidane, zazvonio je telefon. S druge strane začuo se glas:
“Sjećaš li me se, majko?”
Taj poziv vratio je sjećanja koja nikada nisu nestala – sjećanja na djevojčicu Samiru, napušteno dijete koje su Paša i njen muž Munib primili u svoj dom kao bebu od svega četiri mjeseca. Baka ju je ostavila pred njihovim vratima – i to u doba kada rat još nije bio ni završio. Paša je nije mogla ostaviti samu. Nahranila ju je, uspavljivala, učila je prve riječi i korake. Djevojčica je s tri godine već zvala Pašu “mama”.
Šest godina su bile nerazdvojne. I taman kada je mala Samira trebalo da krene u školu, pojavili su se njeni biološki roditelji. Paša ih je molila da joj ne oduzimaju dijete, da je ostave tamo gdje se smijala, gdje je odrasla. No, te molbe nisu bile dovoljne – jedne večeri, djevojčicu su jednostavno odveli.
“Nestala je iz mog dvorišta kao da je nikada nije bilo. A meni je ostala prazna soba i igračka na krevetu.”
Godine su prolazile. Paša i Munib su nastavili živjeti bez vlastite djece, ali u mislima i molitvama Samira nikada nije napustila njihova srca. Znali su da je živa, da negdje odrasta, da ima svoj put. Paša nikada nije skrivala istinu – rekla bi:
“Ona ima roditelje, ali mene je zvala mama. I ja sam je voljela kao da sam je rodila.”
Deceniju i po kasnije, u jeku svakodnevnih obaveza, zazvonio je teleon. Paša je nevoljko podigla slušalicu. S druge strane, glas joj je rekao:
“Majko, ja sam Samira.”
Plakala je dugo. Nije mogla vjerovati. Glas njenog djeteta, sada odrasle žene, supruge i majke dvoje djece u Belgiji, odjednom je bio tu, blizu kao nekad.
“Zašto me nisi prihvatila na Facebooku?”, pitala je Samira.
Paša je priznala da je bila zbunjena novim prezimenom – Samira se sada prezivala Šahinović. Bila je to ona ista djevojčica koju je zvala “mama”, ali sada odrasla žena, sa životom i porodicom. Ipak, u srcu – ništa se nije promijenilo.
Danas se redovno čuju. Posjećuju se kad mogu. Paša putuje u Belgiju, Samira dolazi u Kladanj. Dvoje ljudi koje život nije vezao krvlju, već ljubavlju, ponovo su pronašli jedno drugo. I u toj vezi ne postoje uvjeti, očekivanja ni zamjerke – samo sjećanja, zagrljaji i zahvalnost.
“Majkom te ne čini krv. Majkom te čini srce. A ja sam tu djevojčicu voljela cijelim svojim bićem”, rekla je Paša.
U svijetu koji često zaboravi na toplinu i žrtvu, priča o Paši i Samiri pokazuje da ljubav pronađe svoj put – pa makar to bilo nakon dvadeset godina tišine
