U danasnjem ćlanku Vam donosimo zasto je Meša Selimović izjavom da se smatra srbinom muslimanskog porijekla izazvao brojne polemike i njegov odgovor….
Mehmed Meša Selimović, jedan od najvažnijih pisaca s prostora bivše Jugoslavije, bio je čovjek koji je u sebi nosio više slojeva identiteta nego što su drugi spremni priznati. Rođen u Tuzli, u porodici islamske vjere, a formiran u jugoslovenskom duhu, njegova odluka da se izjasni kao Srbin izazivala je i tada, a i danas, valove zbunjenosti, osuda i pokušaja tumačenja.
Za Selimovića, identitet nije bio stvar jednostavnog izbora, niti lojalnosti prema kolektivu – bio je duboko lična odluka, proizašla iz godina razmišljanja, boli i traženja smisla. Njegova rečenica da je “Srbin muslimanskog porijekla” nikada nije bila provokacija. Bila je, kako je sam isticao, rezultat razočaranja, gubitka i potrebe da bude ono što zaista jeste – izvan nametnutih granica.
Naime, tokom Drugog svjetskog rata, partizani su bez suđenja ubili njegovog brata. Taj događaj ostavio je neizbrisiv trag. U pokušaju da pronađe istinu i pravdu, doživio je samo zid šutnje. Osjećaj izdaje koji je doživio u Sarajevu, gdje su zatvorena vrata bila češća od otvorenih odgovora, nagnali su ga da potraži mir u Beogradu. Tamo nije tražio naciju – tražio je prostor u kojem će moći da piše, diše i misli slobodno.
I uistinu, upravo je Beograd postao njegov kreativni centar. U njegovim knjigama – naročito u “Dervišu i smrti” i “Tvrđavi” – osjeća se napetost između lične slobode i kolektivne odgovornosti, između unutrašnje dileme i spoljašnje tišine. Pisao je jezikom koji je bio zajednički, ali porukama koje su duboko lične.
Selimović je u više navrata objašnjavao da za njega vjera nije određujući faktor pripadnosti. Njegovi preci jesu bili muslimani, ali kako je sam govorio – “po jeziku, kulturi i osjećaju – pripadali su srpskom narodu”. U vremenu kada pojam “Bošnjak” kao nacionalna oznaka još nije bio široko prihvaćen niti institucionalizovan, on je tražio mjesto gdje se neće osjećati sveden samo na vjeru.
U jednoj poznatoj situaciji, kada mu je javno postavljeno pitanje zašto se izjašnjava kao Srbin, njegov odgovor je bio tih, ali snažan. “Do 1941. sam se osjećao kao Srbin. A od tada – znam zašto.” Bila je to rečenica koja nije tražila aplauz, već razumijevanje. Govorila je o prekretnici, ne samo političkoj, već ličnoj i duhovnoj.
U društvu koje je često tražilo da se pojedinac podredi kolektivnoj istini, Meša je imao hrabrosti da svoju istinu zadrži za sebe – i izrazi je kad je to bilo najpotrebnije. Njegov izbor nije bio negacija jednog identiteta, već prihvatanje višeslojnosti sopstvenog. Bio je i Musliman, i Jugosloven, i Srbin – ali iznad svega, bio je pisac koji je pripadao onima koji ga istinski čitaju.
Danas ga slave mnogi – Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, i svi oni koji u književnosti traže više od nacionalnih okvira. Njegove rečenice, poput one da “čovjek ne zna šta nosi dok ne udari glavom o zid”, odjekuju u svim jezicima i među svim narodima. Jer njegova literatura nije služila podjelama, već povezivanju – onih što sumnjaju, onih što tragaju, i onih što se ne mire s jednostavnim odgovorima.
Meša Selimović je znao: istinski identitet nije ono što ti se dodijeli, već ono što odlučiš da nosiš, sa svim posljedicama. Njegov život i izbori nisu bili laki, ali upravo ta složenost ostavila je najdublji trag.
I danas, kad neko uzme u ruke njegove romane, osjeti ono što je i Meša želio – tišinu između redova, složenost iza jednostavnih riječi, i trag čovjeka koji nije pristao da mu drugi kažu ko je. Već je sam to odredio – mirno, jasno, i bez straha
