Godinama je Adila radila na recepciji bolnice. Bila je to svakodnevica ispunjena dolascima i odlascima, licima u bolu i sreći, životima koji su počinjali i onima koji su se gasili. Navikla je na sve, na sve oblike ljudskih emocija. Ali jedan dan je sve to prekinuo. Ne zbog nečeg što je vidjela prvi put, već zbog onog što je prepoznala u nečemu što je odavno potisnula.
Na trećem spratu preminuo je pacijent o kojem se malo znalo. Stariji muškarac, miran, bez posjeta. Godinama je ležao sam, kao da je iščezao iz nečijeg sjećanja. Medicinsko osoblje se trudilo, ali svi su primijetili istu stvar – za tog čovjeka niko nije dolazio. Kada je preminuo, pokušali su kontaktirati rodbinu. Odgovor je bio kratak, gotovo bez emocije: „Nema nikoga. Sam je došao, sam je i otišao.“
Ali nešto u Adili nije moglo da prihvati takav kraj. Kao da je tijelo reagovalo prije razuma. Osjećala je da postoji nešto nedorečeno, da ta priča nije gotova. Zamolila je glavnu sestru da joj pokaže njegove lične stvari. Bila je to skromna gomila: nekoliko iznošenih košulja, stari rokovnik, i jedna fotografija.
I baš ta fotografija ju je zaledila.
Na slici – on, mnogo mlađi, vedrog pogleda, s djetetom u naručju. Iza njih žena čiji osmijeh je bio toliko poznat da je u trenutku zaboravila disati. Jer dijete na slici nije bilo bilo ko. Bila je to ona. Njene crte lica, kovrdže, osmeh koji su joj oduvijek govorili da je naslijedila od majke. Ali sada je shvatila – nosila je nešto i od njega. Od čovjeka za kog je vjerovala da ih je napustio bez riječi, bez povratka.
U godinama koje su slijedile nakon što je nestao, njena majka je uporno ponavljala istu priču: „Otišao je i više se nikad nije vratio.“ Na tim riječima je izgradila svoje mišljenje o njemu – oče koji nije želio da bude tu. Godinama je nosila bijes, gađenje, prazninu.
Otvorila je rokovnik, drhtavim rukama. Stranice su bile uredno ispisane, sitnim rukopisom koji je djelovao kao da pripada čovjeku koji je volio tišinu. Na tim stranicama nije bilo opravdanja – bila je bol. Pisao je o prijetnjama, o razlozima zbog kojih je morao otići, o tome kako je svakog rođendana bio u blizini, ali nikada dovoljno blizu da ga primijeti. Pisao je o poklonima koje je slao, o novcu koji majka nikada nije prihvatila. Njegova prisutnost bila je svuda – osim tamo gdje je najviše trebao biti.
Na posljednjoj stranici, jednostavne riječi. Ne patetične. Ne velike. Samo iskrene:
„Ako ikada pročitaš ovo, znaj da te nisam nikada napustio. Samo sam te štitio.“
I tad je više ništa nije mogla zadržati. Stajala je kraj čovjeka čije lice do maloprije nije povezivala ni sa čim osim sa usamljenim bolničkim krevetom. Sada je znala – nije bio nepoznati starac. Bio je njen otac. Čovjek koga je mrzila godinama, a kojeg zapravo nikada nije razumjela. Plakala je – ne zbog smrti, već zbog svega što nije bilo izgovoreno. Zbog svih godina koje su prošle u nesporazumu, zbog svih rođendana na kojima je možda bio samo nekoliko metara dalje.
Tog dana, za nju se sve zaustavilo. I počelo ispočetk
