U dansnjem tekstu proćitajte procu iz davne 1981 godine koja je i i danas dan intrigantna,saznajte o ćem je reć u nastavku teksta…..
Pad sa 5.000 metara koji je preživjela samo jedna osoba: Nevjerovatna sudbina Larise Savickaje
Godine 1981., mladi sovjetski par, Vladimir i Larisa Savickaja, vratio se s medenog mjeseca prepun planova, snova i ljubavi. Imali su samo 20 godina i cijeli život pred sobom. Njihov brak bio je tek zaključen, a budućnost je izgledala svijetla i obećavajuća. Međutim, sudbina je imala drugačiji plan, onaj koji će zauvijek obilježiti život mlade Larise i ući u istoriju kao jedno od najnevjerovatnijih preživljavanja u avionskoj nesreći ikada zabilježenih.
Dana 24. avgusta 1981., Vladimir i Larisa ukrcali su se na civilni let Aeroflota, broj 811, iz Komsomolsk-on-Amura prema Blagoveščensku. Let je trebao trajati manje od dva sata. Tog dana, Larisa se osjećala umorno i zadrijemala čim je avion poletio. Ni slutila nije da će se probuditi usred užasa.
U trenutku kada se avion našao na visini od oko 5.200 metara, dogodila se tragedija: civilni Tupoljev Tu-134 sudario se s vojnim zrakoplovom Tu-16, koji je bio na rutinskoj vježbi. Zbog greške u komunikaciji i nepoštivanja sigurnosnih pravila, došlo je do direktnog sudara pri velikoj brzini.
Udar je bio razoran. Ogroman pritisak raznio je trup putničkog aviona, a dijelovi letjelice počeli su padati prema zemlji. Većina putnika je u trenutku udarca izgubila svijest, dok su neki vjerovatno umrli odmah. Avion se doslovno raspao u zraku. Među svim tim olupinama, rep aviona u kojem se nalazila Larisa ostao je donekle čitav.
Larisa je ostala zarobljena u tom dijelu trupa. U čudu se probudila, potpuno svjesna da pada. Udarac o krošnje drveća tajge u sibirskoj regiji Amurske oblasti donekle je ublažio pad. Iako je rep aviona bio teški metalni dio, šuma ispod uspjela je usporiti njegovo kretanje dovoljno da Larisa preživi pad s visine od 5 kilometara bez padobrana.
Nakon pada, Larisa je bila teško povrijeđena – imala je slomljenu ruku, potres mozga, modrice i opekotine. Ipak, bila je živa. U nevjerovatnom šoku i boli, provela je dva dana lutajući šumom bez hrane i vode, boreći se s boli i opasnostima divljine.
Na kraju je naišla na kamp šumskih radnika koji su je spasili. Njeno preživljavanje proglašeno je čudom – jedina preživjela među 37 putnika i članova posade. Njen muž Vladimir, nažalost, nije preživio. Larisa je kasnije izjavila da je u trenutku nesreće čvrsto vjerovala da će umrijeti, ali da ju je ljubav prema životu i uspomena na muža tjerala da se bori.
Nakon oporavka, Larisa nije željela javnu pažnju. Nije dala intervjue niti tražila slavu. Tek godinama kasnije, kada je njena priča dospjela u dokumentarce i članke, svijet je saznao koliko je čudesno bilo njeno preživljavanje. Ušla je u Ginisovu knjigu rekorda kao osoba koja je preživjela pad iz najveće visine bez padobrana.
Zanimljivo je da je Larisa bila studentkinja fizike. Neki stručnjaci vjeruju da je upravo njen razum i sposobnost da zadrži hladnu glavu doprinijela njenom preživljavanju – nije paničila, nije se pomjerala u opasnoj olupini, i bila je racionalna čak i dok je lutala šumom.
Danas, više od 40 godina kasnije, priča o Larisi Savickaji ostaje jedna od najsnažnijih i najdirljivijih svjedočanstava ljudske volje za životom, hrabrosti i nevjerovatne izdržljivosti. Njena tragedija ostaje podsjetnik koliko život može biti nepredvidiv, ali i koliko je snaga duha u čovjeku moćna kada je najpotrebnija
