Procitajte emotivnu priću Amir Šečić iz Tuzle kojeg je majka nakon 3 danaa rodzena ostavila,saznajte više….
ao tek rođena beba, Amir Šečić je ostavljen trećeg dana života u domu za nezbrinutu djecu u Tuzli. Nije ga dočekalo majčino naručje, već hladni zidovi institucije. Ta rana napuštenost postala je osnova njegove životne priče – priče o boli, odbacivanju, traženju smisla i tihoj, ali dubokoj, potrebi da sazna zašto ga je majka ostavila.
Odrastanje bez porodice ostavlja trag. Amir je svoje prve godine proveo u sistemu koji pruža osnovnu brigu, ali ne daje ono što je najvažnije – osjećaj pripadnosti, sigurnosti i bezuslovne ljubavi. Odrastao je bez oca, bez porodičnih slika iz djetinjstva, bez zagrljaja prije spavanja. Naučio je da se osloni samo na sebe, da ustane kada padne i da boli ne daje glas. Ipak, ono što ga je najviše tištilo bilo je pitanje koje nije imalo odgovor: zašto ga je majka napustila?
Kroz godine je u sebi nosio želju da pronađe tu ženu koja ga je donijela na svijet. Nije tražio izvinjenje, već istinu. Kada je konačno stekao punoljetstvo, na svoj 18. rođendan, odlučio je da je pronađe. Pojavio se na njenim vratima, ne znajući kako će reagovati. Nije ni slutio da će taj susret biti još jedno odbacivanje. Na njegovo pitanje da li zna koji je dan, majka je ravnodušno odgovorila da je taj dan za nju običan kao svaki drugi. Taj trenutak ga je slomio. Bilo mu je jasno da od nje neće dobiti ono što je tražio cijeli život – priznanje, žaljenje ili barem malo topline.
U domu je ostao do svoje petnaeste godine. Iako su se vaspitači trudili da mu olakšaju djetinjstvo, nijedan razgovor nije mogao ispuniti prazninu koju je osjećao. Pitanja su ostajala bez odgovora, a njegova prošlost bila je prekrivena šutnjom. Rekli su mu samo jedno – da ima svoj put i da njime mora sam nastaviti.
Nakon što je napustio dom, život mu je postao još suroviji. Bez stalne podrške i bez krova nad glavom, s nepunih 17 godina odlazi u Njemačku. Tamo je radio, borio se, preživljavao. I tamo je donio odluku – da svoju priču ispriča. Ne da bi tražio sažaljenje, nego da bi iz sebe izbacio sav nakupljeni bol. Pisanje je postalo njegov način borbe. Umjesto da se osveti životu kroz bijes, osvetio se na papiru – riječima koje su nosile njegove rane, ali i snagu.
Amir je napisao knjigu. U njoj nije stajala samo njegova biografija – već i sudbina mnogih dječaka i djevojčica koji odrastaju bez roditelja, bez pravog doma. Ta knjiga postala je svjedočanstvo o životu koji se gradi iz pepela. O bolu koji ne prestaje, ali i o volji da se ide naprijed. Ona govori u ime svih koji nisu imali glas.
Iako mu je sudbina dala mnogo razloga za ogorčenost, on je izabrao drugačiji put. Njegova osveta bila je – postati čovjek, obrazovan, hrabar i iskren. Pisanjem je pronašao svoj mir, i kroz te riječi ostavio trag, ne samo za sebe, već i za druge.
Porijeklom iz Srebrenice, iako rođen u Tuzli, Amir se osjeća kao neko ko pripada svuda, a istovremeno nigdje. U njemu je stalna čežnja za toplinom doma koji nikad nije imao. Njegova priča podsjeća na to koliko je ljubav roditelja temelj svega, i koliko nedostatak iste može oblikovati nečiji život.
Danas, Amir nije samo dječak koga su ostavili. On je mladić koji je preživio, sazrio i odlučio da priča. Njegove riječi inspirišu i tjeraju na razmišljanje. Pokazuju da se iz najtežih okolnosti može izrasti u nekog ko ne samo da živi, već i ostavlja trag.
Ako želiš još jednu verziju ove priče – drugačije tonirane ili u formi intervjua, pisma, naracije iz trećeg lica – samo reci. Tu sam da pomognem
