U danasnjem clanku donosimo Vam priću o nasoj pevacici Olji Karrleusi i njenim borbom sa bolešču,kako se uspela izvuć i kako zivi sada…..
Kada pomislimo na ljude koji vode uredan, zdrav život, bez poroka, koji rano liježu, ustaju bez muke, izbjegavaju alkohol, cigarete, gazirana pića i kofein – Olja Karleuša bi lako mogla biti primjer. Godinama je vjerovala da takav način života donosi potpunu zaštitu od ozbiljnih zdravstvenih problema. Međutim, život joj je pokazao da čak ni najveća disciplina nije dovoljna garancija.
- Sve je počelo nenametljivo, gotovo tiho. Jednog dana osjetila je bol u listu lijeve noge. Mislila je da je riječ o običnom grču. Bol nije bio jak, nije bilo otoka, i čim bi legla, osjećaj bi nestajao. Zato ga je potisnula, nastavila sa svakodnevnim obavezama, vježbama i nastupima. Ipak, tijelo nije prestajalo slati signale. Ubrzo je počela osjećati kako joj disanje postaje sve pliće. Kao da joj neko steže grudni koš, kao da se unutrašnjost bori za prostor.
Nakon ljekarskog pregleda, uslijedio je šok. Dijagnoza – tromb. I to ne bezazlen. Ljekari su joj naredili potpuni fizički mir. Nije smjela ustajati čak ni do toaleta. Liječenje se svodilo na ležanje, terapiju i čekanje. Čekanje da se opasni ugrušak stabilizuje i ne krene u pravcu pluća ili srca.
Dok je ležala, sama sa svojim mislima, strah se uvlačio u svaki kutak svijesti. Tada je došao trenutak koji joj je slomio srce. Njen sin, zabrinut zbog svega što se dešavalo, pogledao ju je ravno u oči i upitao:
– Mama, je l’ tačno da ćeš da umreš?
To pitanje nije bilo retoričko. Bilo je to pitanje djeteta koje se suočava s mogućnošću gubitka. Njegova iskrenost ju je pogodila snažnije od bilo koje dijagnoze. Pokušala je da prikrije tjeskobu, pa mu se obratila s osmijehom:
– Šta ti je, znaš li ti koliko ima do moje 96. godine?
Jer, sebi je davno zadala cilj – živjeti do duboke starosti, između 92. i 96. godine. Ta brojka za nju više nije bila samo nada, već obećanje.
Nakon izlaska iz bolnice, odlučila je da ne traži više odgovore. Ispitivanja su pokazala da uzrok nije genetski. Nikada nije saznala kako je došlo do stvaranja tromba. Ali umjesto da se bavi time, odlučila je okrenuti novi list. Danas sve češće boravi u prirodi – šumi, planini, zelenilu. Kaže da tamo pronalazi mir koji medicina ne može propisati.
Taj period njenog života ostavio je dubok trag, ali i pouku. Naučila je da zdravlje nije nešto što se podrazumijeva. Naučila je i koliko brzo sve može da se promijeni. Danas svakom danu prilazi s više pažnje. Svako jutro joj je prilika, a svaki izlazak u prirodu – lijek.
Priznaje da nije lako biti miran kad ti ljekar kaže da nosiš „tempiranu bombu“ u tijelu. Biti vezan za krevet, dok čekaš ishod, tjera čovjeka da preispita cijeli svoj život. Ipak, iz te nemoći izrasla je nova snaga. Shvatila je koliko joj znači porodica, koliko je važno prisustvo onih koje voli i koliko snage daje čak i jedna obična rečenica – izrečena nježno, iz srca.
Danas više ne uzima zdravlje zdravo za gotovo. Umjesto paničnog straha, njeguje zahvalnost. Umjesto pitanja „zašto baš meni“, pita „šta mogu učiniti sada“. Nema više mjesta za ljutnju ni za razočaranje. Samo za tišinu, prirodu i prisustvo.
Povratak sebi bio je proces, ali i transformacija. Više se ne boji. Ne zato što je sigurnija, već zato što je prihvatila neizvjesnost. I odlučila da, dokle god ima dah u plućima, svaki dan proživi svjesno, s ljubavlju i snagom koju ranije možda nije ni znala da ima.
Ako joj neko danas postavi pitanje šta je naučila iz te borbe, odgovor je jednostavan:
– Nije važno koliko živiš, već kako živiš. A ja sam odlučila – živjeću punim srcem
