Nikada nisam mislila da će moj život izgledati ovako – razapeta između tuge koja me izjeda i potrebe da budem dobra supruga. Moja kćerka je preminula prije dvije godine, i još uvijek mi je teško da dišem bez nje. Njena soba je ostala netaknuta. To nije obična prostorija. To je mjesto gdje još uvijek osjećam njen miris, gdje mogu da zatvorim oči i zamišljam da će svaki čas utrčati vesela, noseći mi crtež koji je nacrtala.
Kada sam upoznala svog sadašnjeg muža, činilo se da život opet dobija boje. On je bio čovjek koji me razumio, koji je znao kada da me zagrli, a kada da mi pusti da ćutim. Ali sada… sada stojim pred njim i osjećam se kao da razgovaram sa strancem.
Njegova kćerka iz prvog braka dolazi da živi s nama. To je nježno i krhko stvorenje, još dijete. Znam da joj nije lako – odvojena je od majke, preselila se u novu kuću, i sada traži svoje mjesto u ovom svijetu. Moj muž želi da joj pruži sve što može, da joj pokaže da je ovdje dobrodošla. I to razumijem. Ali onda mi je, bez ikakvog razgovora, rekao da planira da smjesti svoju kćerku u sobu moje preminule djevojčice.
-
To nije bila samo soba. To je bila moje utočište, jedini prostor gdje mogu osjetiti vezu s kćerkom koju sam izgubila.
-
Kada je ušao tamo i počeo da miče stvari, imala sam osjećaj kao da mi neko ponovo otima dijete.
“Neću dopustiti da koristi tu sobu,” rekla sam mu drhtavim glasom. “Ako nema drugog mjesta, može spavati u kuhinji, ali tamo ne ulazi.”
Vidjela sam u njegovim očima šok i bijes. Rekao mi je: “Nikada nećeš učiniti da se moja kćerka osjeća nepoželjno u kući svog oca.” Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Zar ne vidi moju bol? Zar ne razumije da to nije tvrdoglavost, nego jedini način da preživim dan za danom?
Pitam se da li sam ja sada sebična? Možda. Ali kako da pustim drugu djevojčicu da spava među stvarima mog djeteta? Kako da gledam kako polako nestaje svaki trag nje?
-
Moj muž je pogriješio, ali ne mislim da je to učinio iz zlobe. On pokušava zaštititi svoju kćerku, ali je zaboravio da i ja postojim.
-
Nisam ja protiv te djevojčice. Samo sam još uvijek majka koja tuguje.
Sada sam na raskrsnici. Da li mogu da pronađem snage da napravim kompromis? Da ostavim barem kutak sobe posvećen mojoj kćerki, dok ostatak prepustim njegovoj? Ili da zajedno pronađemo neki drugi prostor, makar privremeno?
Ponekad pomislim da bismo mogli sjesti sve troje i razgovarati – možda bi i njegova kćerka razumjela koliko mi to znači. Možda bi pokazala više empatije nego što očekujem.
Razmišljam i o terapiji. Znam da ovako dalje ne možemo – bol me izjeda, a moj brak puca. Možda bi nam stručna pomoć pomogla da pronađemo način da svi živimo s ovom tugom i ne uništimo jedno drugo u tom procesu.
Ali ako on i dalje bude odbijao da vidi mene i moju bol, možda ću morati donijeti odluku koju ne želim. Možda ću morati otići, ne zato što želim, već zato što moram zaštititi ono malo što je ostalo od mene.
