U današnjem ćlanku donosimo Vam priču iz Rogoznice o sahrani ne svakidasnjeg covjeka ,koji je živio po svojim pravilima saznajte više kako je poslo sve….
Sprovodi su obično trenutci tišine, tuge i oproštaja, ali jedan ispraćaj u Rogoznici pokazao je da odlazak može izgledati potpuno drugačije. Čovjek koji je tog dana ispraćen na vječni počinak bio je poznat po tome da nikada nije volio slijepo slijediti pravila. Još za života izrazio je želju da njegov oproštaj ne bude obavijen tamom i tišinom, nego pjesmom i osmijesima – baš onako kako je i živio.
Umjesto tihe ceremonije ispunjene žalobnim zvucima, prostorom groblja toga dana odzvanjala je muzika. Zvuci tamburice i stihovi pjesme „Volim piti i ljubiti“ ispunili su zrak, stvarajući atmosferu koja je slavila život, a ne tugovala zbog njegovog kraja. Bio je to trenutak koji je prisutne natjerao da gutaju knedle u grlu i obrišu suze, ne znajući da li plaču od tuge ili od emocije koju je prizvala neobična, ali topla scena.
Njegova porodica i prijatelji otkrili su da je pokojnik oduvijek želio da ga pamte po njegovoj vedrini i slobodi duha. „Htio je da se smije kad ode, a ne da se plače,“ rekao je jedan od njegovih bliskih prijatelja. Za njega smrt nije bila tabu, nego samo još jedan korak u životu punom radosti i autentičnosti.
- Na snimku koji se ubrzo proširio društvenim mrežama vidi se okupljeno društvo koje, iako ne pjeva naglas niti se smije, odiše nekom posebnom toplinom. Niko nije pravio haos, nije bilo euforije – samo tiha zahvalnost i poštovanje prema čovjeku koji je volio život u svakom njegovom obliku. Njegovi prijatelji kažu da se i u smrti držao svog principa: da živi i odlazi bez zadrške.
Reakcije na ovakav oproštaj bile su burne. Na internetu su se pojavile podijeljene emocije – dok su jedni tvrdili da je vesela pjesma na sahrani neukusna i nepoštovanje tradicije, drugi su je vidjeli kao iskreni čin ljubavi i poštovanja. „Ako je tako želio, zašto mu to uskratiti?“ napisao je jedan korisnik, dok je drugi dodao: „To je pravi način da se oda počast nekome ko je živio slobodno i bez stega.“
- Porodica je naglasila da ova ideja nije bila hir niti pokušaj da privuku pažnju, nego ispunjenje želje koja je za njega bila važna. Tamburaši su došli na groblje sa jasnim ciljem – da pjesmom isprate prijatelja koji ih je za života naučio da život treba voljeti do posljednjeg daha.
Ovakvi trenuci otvaraju važno pitanje: kako bi izgledali sprovodi kada bi svaki bio prilagođen karakteru pokojnika? Sve više ljudi danas razmišlja o tome da njihov ispraćaj ne bude klasičan – neki biraju da im se svira muzika koju su voljeli, drugi žele da se donacije daju u humanitarne svrhe umjesto za cvijeće, a neki pripremaju video prezentacije koje slave njihov život.
Postoji nešto oslobađajuće u ideji da smrt ne mora biti tabu, niti obavijena tamom. Kada ispraćaj postane proslava života, a ne samo bolna uspomena, otvara se prostor za emotivnije i iskrenije oproštaje. Zvuci tamburice u Rogoznici tog dana nisu bili znak nepoštovanja, već simbol života jednog čovjeka koji je volio piti, ljubiti i živjeti punim plućima.
Pjesma „Volim piti i ljubiti“ dobila je novo značenje – postala je oda radosti, slobodi i nezaboravnoj energiji osobe koju su svi voljeli. Poruka je bila jasna: smrt nije kraj, ona je samo nova faza koju svako od nas može obilježiti na svoj način.
U svijetu u kojem ljudi sve češće teže autentičnosti, čak i u najosjetljivijim trenucima, ovaj sprovod iz Rogoznice pokazuje da i oproštaji mogu biti unikatni. Ako je život bio jedinstven, zašto bi kraj bio drugačiji? Možda je upravo u pjesmi i osmijehu skrivena najveća počast koju možemo dati onima koji su živjeli s ljubavlju i strašću
