U današnjem ćlanku donosimo Vam priću iz daleke 1984 godine o zabranjeoj ljubavi,saznajte više u nastavku teksta….
- Priče o zabranjenim ljubavima često ostaju urezane u sjećanju jer nose snažne emocije koje nikada ne blijede. Jedna takva priča dogodila se davne 1984. godine, kada su se dvoje mladih, Gordana i Ivan, zaljubili u vremenu kada razlike u vjeri i nacionalnosti nisu dozvoljavale da se ta osjećanja slobodno razvijaju. On je bio Hrvat, a ona Srpkinja. Njihova ljubav rasla je u tišini, opterećena šaptanjima i osudama okoline.
Živjeli su u malom mjestu u kojem su predrasude bile duboko ukorijenjene. Ljubavi između pripadnika različitih naroda bile su gotovo nezamislive. Iako su bili mladi i nesvjesni mnogih podjela koje su ih razdvajale, osjećali su težinu očekivanja zajednice. Ta težina je polako, ali sigurno, lomila njihovu vezu.
Njihovi trenuci zajedno izgledali su ovako:
-
Susreti su bili rijetki i tajni, ali puni iskrene emocije.
-
Svaki pogled nosio je sigurnost i toplinu koju nisu mogli pronaći nigdje drugo.
-
Njihov mali svijet bio je sakriven od znatiželjnih očiju.
- Kako je vrijeme prolazilo, pritisak okoline postajao je sve jači. Na kraju nisu izdržali. Rastali su se, svako krenuvši svojim putem. Gordana se udala, zasnovala porodicu i nastavila život koji je društvo smatralo “ispravnim”. Ivan je nestao iz njenog svakodnevnog života, ali nikada iz njenog srca. Emocije koje je osjećala prema njemu ostale su duboko zakopane, ali i dalje prisutne.
Četiri decenije kasnije, sudbina je ponovo uplela svoje prste. Na proslavi 40 godina mature, Gordana ga je ponovo ugledala. Stajao je pred njom – isti pogled, ista tišina i isto ono nešto što nikada nije nestalo. Te večeri plesali su, razgovarali i šutjeli. Ali u toj tišini izrečeno je više nego riječima.
Na kraju večeri, Ivan joj je predao pismo koje je nosio sa sobom sve te godine. U njemu je sabrao sve ono što nikada ranije nije imao hrabrosti da izgovori.
• Priznao joj je da se nikada nije oženio, ne zato što nije mogao, već zato što nije želio.
• Nijedna žena nije mogla zauzeti njeno mjesto u njegovom srcu.
• Sve druge bile su “u redu”, ali samo je Gordana bila “ona prava”.
Podsjetio ju je na njihove šetnje uz rijeku, na miris njenog parfema, na trenutke kada je tražio njeno lice u gomili nepoznatih ljudi. Napisao je da je tada volio, da voli i danas, i da nikada nije uspio da se oslobodi tih osjećanja.
Gordana je čitala pismo sa suzama u očima. Sva snaga koju je godinama gradila, svi zidovi koje je podizala da sakrije uspomene, srušili su se pred tim redovima. I ona je nosila istu ljubav. Sakrivala ju je, ćutala o njoj, ali nikada nije pustila.
Ipak, odlučili su:
-
Ne obnavljati ono što je nekada bilo.
-
Ne zavaravati se da godine mogu vratiti izgubljeno vrijeme.
-
Ostati u svojim životima, ali sa saznanjem da je njihova ljubav bila stvarna.
Danas, kada se Gordana osjeti nostalgično, kada naiđe stara pjesma ili kada pogleda fotografije sa mature, sjeti se njihove priče. Bila je to ljubav koju okolina nije mogla prihvatiti, ali koja je u svojoj suštini bila čista i iskrena.
Njihova ljubav nije imala bajkovit kraj. Nisu proveli život zajedno. Ali u tišini i sjećanjima, ostali su povezani zauvijek. Postoje ljubavi koje ne umiru, čak ni kada nikada ne dobiju šansu da se u potpunosti ostvare
