Za naš današnji članak, izabrali smo vam dvije jako zanimljive teme, a prva je povezana sa beskonačnim svemirom. Priča je o ženi, a koja je skoro godinu dana provela u svemiru…..
Nakon što je provela nevjerovatnih 235 dana u bestežinskom prostoru, NASA-ina astronautkinja Sunita Williams priznala je da je gotovo zaboravila kako je to – hodati po Zemlji. Njena izjava, koja je odjeknula širom naučne zajednice i javnosti, stigla je putem video uključenja iz svemira, gdje se obratila učenicima škole Needham High School u Massachusettsu. Tamo je iskreno priznala:
“Toliko sam dugo ovdje da se sada pokušavam prisjetiti kako je to hodati. Nisam hodala. Nisam sjedila. Nisam ležala.”
Ova rečenica ne samo da oslikava neobične uslove života u mikrogravitaciji, već i podsjeća na fizičke i psihološke izazove s kojima se astronauti suočavaju tokom dugotrajnih svemirskih misija.
Sunita Williams (59) i njen kolega Barry Wilmore (62) izvorno su trebali ostati svega osam dana na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS). Misija je započela 5. juna, kada su lansirani pomoću Boeingove kapsule Starliner. Međutim, umjesto kratke avanture, njihova misija se neočekivano produžila na više od sedam mjeseci zbog niza tehničkih problema.
Naime, Boeingova kapsula pretrpjela je niz kvarova – uključujući curenje helija i neispravnosti potisnika, kako prije tako i tokom samog lansiranja, ali i nakon dolaska u orbitu. Kao rezultat tih problema, kapsula se vratila na Zemlju bez posade, ostavljajući Williams i Wilmorea doslovno “zarobljene” u svemiru. Njihov povratak planiran je tek za kraj marta, i to pomoću letjelice Crew-9, u vlasništvu kompanije SpaceX.
Iako naizgled fascinantan i uzbudljiv, boravak u svemiru nosi ozbiljne posljedice po ljudsko zdravlje. Uslovi mikrogravitacije uzrokuju postepenu degradaciju mišića i kostiju, jer tijelo u bestežinskom stanju ne koristi snagu na način kao na Zemlji. S vremenom, to dovodi do gubitka mišićne mase i smanjenja gustine kostiju, što dodatno otežava prilagođavanje po povratku na Zemlju.
Psihološki aspekti izolacije, kao i nedostatak normalne tjelesne orijentacije, samo su dodatni faktori koji mogu uticati na kognitivne i fizičke sposobnosti astronauta. Izjava Sunite Williams, u kojoj izražava da se ne može prisjetiti osjećaja hodanja, jasno ukazuje na dubinu tih promjena.
Ovo iskustvo još jednom postavlja pitanje – koliko je naše tijelo zaista prilagođeno za život izvan planete Zemlje? Svemirska istraživanja napreduju, a s njima i broj ljudi koji provode sve duže periode u bestežinskom prostoru. Međutim, ovakvi primjeri podvlače koliko je važno razumjeti kompleksne uticaje mikrogravitacije i pronalaziti načine kako ih ublažiti.
Incident s Boeingovom kapsulom Starliner dodatno je oslabio povjerenje u komercijalne svemirske letjelice, koje bi u budućnosti trebale preuzeti sve značajniju ulogu u ljudskim misijama u svemir. Iako kompanija ulaže napore u rješavanje tehničkih problema, činjenica da su astronauti ostali “nasukani” više od pola godine šalje jasnu poruku: sigurnost astronauta mora uvijek biti prioritet.
Na kraju, iskustvo Sunite Williams ostaje podsjetnik na krhkost ljudskog tijela i granice naše biološke prilagodljivosti. Ujedno, njena priča daje novu dimenziju pojmu „hodati po Zemlji“ – nečemu što svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo, a što u svemiru postaje gotovo zaboravljeno iskustvo.
