Vjerujemo da nema osobe, a koja do sada nije vidjela neki video klip od popularne baka Milke. Jednostavno, svojim šalama i načinom razmišljanja, osvojila je ne samo Hrvatsku, nego i cijelu regiju….
Iako je u mladosti bila poznata po svojoj izuzetnoj ljepoti, vedrom duhu i gracioznosti, život Milke iz Tolića nije bio bajka. Ispunjen brojnim teškim iskušenjima, gubicima i borbama, njen put kroz život bio je poput hodanja po trnju, ali i svjedočanstvo o snazi volje i istrajnosti jedne žene.
Rođena u malom ličkom selu Tolići, u općini Udbina, Milka je još kao djevojčica bila posebna. Isticala se crvenom odjećom koju je s ponosom nosila, pa su je mještani prozvali Crvenkapica. Bila je ne samo lijepa već i neobično inteligentna za svoje godine, s urednim rukopisom i željom za znanjem. Sa samo 16 godina zaposlila se kao pisarka u lokalnoj pilani, što je u to vrijeme bio rijedak podvig za jednu djevojku sa sela.
Međutim, život joj nije bio sklon. Već u trinaestoj godini ostala je bez majke, a ubrzo je dobila maćehu i morala naučiti kako da se nosi s teškom i često hladnom svakodnevicom. Iako ju je krasila marljivost i pristojnost, ljepota joj nije uvijek donosila dobro — kod mnogih je budila zavist, a predrasude i pakost okoline nikada nisu jenjavale. Zbog spletki i ljubomore, premještena je s kancelarije na fizički zahtjevan posao, što je označilo početak njezinog pada.
Najtragičniji trenutak njenog života dogodio se kad joj je mašina u pilani uhvatila kosu i teško povrijedila glavu. Ožiljci koje je zadobila nisu bili samo fizički — oni psihički bili su još dublji. Od tada je počela nositi kape kako bi sakrila povrede, a taj detalj s vremenom je postao njen zaštitni znak. Umjesto saosjećanja, dočekalo ju je ismijavanje, što ju je još više povuklo u sebe. Krajem osamdesetih, zbog pogoršanog psihičkog stanja, odlazi u prijevremenu penziju i započinje život u tišini, u gotovo potpunoj društvenoj izolaciji.
Tokom ratnih godina, Milka je privremeno napustila Udbinu i otišla u Banjaluku, ali nije mogla da izdrži daleko od svog kraja. Vratila se, iako ju je dočekala teška realnost: bez stalnog doma, često je mijenjala napuštene kuće, živjela bez struje i vode, oslanjajući se na jedan dnevni obrok koji bi joj obezbijedila opština. U tim uvjetima razvila je naviku sakupljanja starog otpada i predmeta, vjerovatno kao nesvjestan pokušaj da se osjeti korisnom i potrebnom.
I baš kada se činilo da će ostati potpuno zaboravljena, Milkin život doživio je neočekivan obrat. Pojavila se na YouTubeu, gdje su njene duhovite izjave, posebna energija i osebujna narav brzo privukle pažnju javnosti. Njena fraza „Ruši me sunce!“ postala je viralna, pretvarajući je u svojevrsnu internet senzaciju. Ljudi su joj slali pisma, darove i dolazili da s njom popiju kafu. Iako ju je život ranio, ostala je duhovita, lucidna i iznenađujuće pronicljiva. Pričala je priče iz prošlosti s mješavinom gorčine i topline, ostavljajući snažan utisak na svakog ko je imao priliku da je čuje.
Milka je preminula u maju 2022. godine. Sahranjena je u porodičnoj grobnici u selu Tolići, a troškove sahrane preuzela je lokalna opština. Iako joj je život oduzeo mnogo — sigurnost, ljepotu, dom i bliskost s drugima — ono što joj niko nije mogao uzeti bio je duh.
Ostala je upamćena kao više od lokalne ličnosti. Milka je postala simbol otpornosti, dokaz da i oni najnevidljiviji među nama nose u sebi priče vrijedne divljenja. Njena autentičnost, borba i sposobnost da, i u najmračnijim trenucima, izgovori nešto što će druge nasmijati ili dirnuti, čine je nezaboravnom.
U tišini i skromnosti živjela je, ali je njen glas odjeknuo širom regije. I danas nas njena priča podsjeća da dostojanstvo ne zavisi od bogatstva ni položaja, već od toga koliko čovjek ostane svoj – bez obzira na sve.
