U ovom članku predstavljamo duboko izazovnu i uznemirujuću priču o mladoj djevojci koja je doživjela mučnu sudbinu zbog slomljenog srca svojih roditelja. Priča Paisley Schultis, djevojčice iz sjeverne države New York, šokirala je javnost i služi kao oštar podsjetnik na surovu stvarnost s kojom se određena djeca suočavaju – ne od stranaca, već od vlastitih roditelja.
Godine 2019., kada je imala samo četiri godine, Paisley je nestala i provela više od dvije i pol godine skrivajući se ispod stepenica djedove rezidencije u Saugertiesu, samo nekoliko sati vožnje od mjesta gdje je nestala. Isprva se situacija činila kao tipičan slučaj nestale osobe. Dok je istraga napredovala i obitelj navodno surađivala, oni su tvrdoglavo izbjegavali sveobuhvatnu pretragu kuće. Policiji je opetovano uskraćivan potpuni pristup području gdje je dijete konačno pronađeno, navodno pozivajući se na prava, brigu o privatnosti i nedostatak dovoljnog razloga.
Prava istina izašla je na vidjelo kada je detektiv Eric Till, provodeći posebnu istragu, uočio neobičan prostor ispod drvenih stepenica. Nakon što je svjetiljkom osvijetlio područje i ugledao deku, odlučio je dalje istražiti. Skrivena iza dasaka, među jastucima i pokrivačima, ležala su mala stopala – Paisleyina, koja je bila sklupčana u sjenovitom kutu pokraj svoje majke, Kimberly Cooper, u to vrijeme bez zakonskog prava da bude s njom. Paisley je službeno predana na skrb drugoj obitelji, što su njezini roditelji odbili priznati. Umjesto da postupe u skladu s nalogom suda, odlučili su je sakriti, što je rezultiralo godinama bez pristupa obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, društvenoj interakciji, pa čak i osnovnim životnim uvjetima.
Otac je u tom razdoblju tvrdio da nije imao pojma gdje je dijete, unatoč činjenici da je bila nedaleko. Najiznenađujući aspekt otkrića bio je taj da ni dijete ni njezina majka nisu ispustile nikakav zvuk kada su pronađene. Ova tišina, opisana kao “sablasna”, ostavila je značajan utjecaj na istražitelje jer je odražavala djetetovo duboko psihološko i emocionalno povlačenje. To otvara mogućnost da je bila uvjetovana da šuti iz straha ili da je bila dezorijentirana zbog produljenog razdoblja izolacije.
Vlasti su rekle da je lokaciju karakterizirala hladnoća, tama i vlaga, a dokazi upućuju na to da je korištena za namjeravanu svrhu kad god bi policija stigla. Iako je za djevojčicu unutar rezidencije bila uređena određena “službena” soba, članovi obitelji opisali su je kao tek “simboličnu”, namijenjenu mogućnosti njezina povratka jednog dana. Uistinu, dijete je postojalo u stanju skrivenosti, izolacije i bilo je podvrgnuto uvjetima koje niti jedan pojedinac, a posebno dijete, nikada ne bi trebao trpjeti. Majka se suočila s uhićenjem i optužbama za ugrožavanje sigurnosti djeteta i ometanje ostvarivanja skrbništva.
Uz to, optužnice su podignute i protiv oca i djeda koji su nakon toga pušteni na slobodu. Nakon otkrića, Paisley je vraćena svom zakonskom skrbniku i od tada je ponovno ujedinjena sa svojom starijom sestrom, u okruženju pogodnom za njezin oporavak. Iako se njezino fizičko stanje činilo relativno stabilnim, stručnjaci su odmah upozorili na potencijalne dugoročne psihološke učinke koje bi izolacija i manipulacija mogli imati na djetetovu psihičku dobrobit. Trebat će godine predanog truda, razumijevanja i psihološke podrške kako bi se Paisley pomirio s događajima koji su se dogodili, njegovao zdravu sliku o sebi i svjetonazoru te razvio sposobnost vjerovanja drugima.
Ova priča postavlja brojna pitanja: kako je dijete moglo ostati skriveno toliko dugo, unatoč ponovljenim posjetima vlasti? U čemu su zakazali sustav, pravni okviri i međuinstitucionalna komunikacija? Ipak, najvažnije je da je Paisley sada na sigurnom i da uz pomoć stručnjaka dobiva priliku za novi početak – kakav zaslužuje dijete koje je doživjelo takvu nedaću.
