Za danas se dotičemo malo i teme, a koja se zove sujevjerje, a koja je na Balkanu i te kako popularna. Naime, evo nekoliko najpopularnijih sujevjerja koja postoje na ovim prostorima….
U našem narodu postoji duboko ukorenjen običaj koji se prenosi s generacije na generaciju – posjećivanje grobova dragih preminulih na dan Zadušnica. Ovaj čin nije tek puka tradicija, već izraz poštovanja, zahvalnosti i duhovne povezanosti sa precima koji više nisu među nama. Održavanje grobova urednim i dostojanstvenim ne samo da govori o našem odnosu prema njima, već i o poštovanju prema životu i smrti.
- Povodom Zadušnica, otac Predrag Popović uputio je vjernicima nekoliko važnih poruka, osvrćući se na prakse koje se, iako uvriježene, ne slažu sa duhovnim smislom tog dana. Ističe da odlazak na groblje nije samo običaj, već duboko duhovni trenutak – molitveni susret s dušama preminulih. Po hrišćanskom učenju, smrt nije kraj, već prelazak u vječnost, pa nas Zadušnice podsećaju da veze s voljenima ne prestaju, već dobijaju novu dimenziju.
Jedna od sve češćih pojava koja zabrinjava jeste paljenje cigareta na groblju, što otac Predrag ne preporučuje. Umjesto toga, predlaže korišćenje kadionice i tamjana, koji simbolizuju molitvu uzdignutu ka nebu. Dim tamjana je duhovni most između ovog i nebeskog svijeta – on nosi naše molitve Bogu i izražava iskreno poštovanje prema preminulima. Čak i ako kadionicu nemamo, u redu je pozajmiti je sa drugog groba, jer to nije krađa, već čin zajedništva u veri.
Mnogi se, priznaje otac Predrag, pitaju da li je ispravno obraćati se preminulima dok stoje kraj njihovog groba. Njegov odgovor je jasan: “U tome nema ničeg pogrešnog.” Hrišćanska vera temelji se na vaskrsenju i nadi u večni život, te razgovor sa pokojnicima može biti način da im se prenesu riječi ljubavi, zahvalnosti ili vijesti iz svakodnevnog života.
Posebnu pažnju skreće i na upotrebu plastičnog cveća, koje smatra neprimjerenim. Pozivajući se na odluku blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, podsjeća da plastika ne propada, kvari izgled groblja kada izblijedi, i ne nosi simboliku prolaznosti koju prava vjera podrazumijeva. Umjesto toga, preporučuje prirodno cveće – ruže iz bašte, grančice ruzmarina, sezonsko cveće – koje, čak i kada uvene, podsjeća da je sve prolazno bez Božje prisutnosti.
Osim cveća, običaj je i donošenje vina i kuvanog žita, koji simbolišu život, smrt i nadu u vaskrsenje. Ako se na groblju zatekne sveštenik, poželjno je da se pozove da izgovori molitvu, a porodica neka u tišini, sa sklopljenim rukama i dubokom vjerom, provede trenutke uz grob.
Međutim, sve češće se dešava da se na Zadušnice priređuju prave gozbe, uz jelo, piće i čak muziku. Otac Predrag upozorava da je to potpuno pogrešan pristup. Zadušnice nisu dan za veselje, već za molitvu i tišinu. Ukoliko se želi nešto podeliti sa drugima, neka to bude u duhu skromnosti – malo kafe, sok, komad voća, kao znak zajedništva i saosećanja.
Na kraju, otac Predrag poziva sve vernike da ne zaborave svoje pretke – one koji su im ostavili vjeru, kućni prag, porodične vrijednosti i krsnu slavu. Briga o grobovima, molitva i tiho prisjećanje nisu samo obaveze, već i znak duhovne zrelosti.
Zadušnice su podsjetnik da nismo sami, da smo dio lanca vjere i života, povezanog i kroz zemaljski i nebeski svijet. Toga dana, više nego ikad, treba da budemo skromni, tihi i zahvalni – i da u molitvi dodirnemo vječnost kroz sjećanje.
