BONUS TEKST:
Očito je da postoje određene karakteristike koje jasno razlikuju AI sadržaj od ljudskog sadržaja, a ima nekoliko oblika. Ovdje su detaljne upute o tome kako se tekst razlikuje od ljudskog teksta i načini poboljšanja tih malih idiosinkrazija u AI pisanju kako bi zvučalo više ljudski. (Napomena: u donjem skupu uputa izraz ‘izvornik’ treba shvatiti kao ‘napisano umjetnom inteligencijom’. Kad god naiđete na riječ ‘izvornik’, protumačite je tako da znači ‘napisano umjetnom inteligencijom’.) Upute za prepisivanje teksta: . Struktura rečenice: Različite rečenične strukture: Treba uključiti mješavinu izjavnih, upitnih i uskličnih rečenica zajedno s rečeničnim fragmentima i obrnutim rečeničnim strukturama za bolje iskustvo čitanja.
Figurativni jezik: Redovito ubacite neke metafore, poređenja i personifikaciju kako biste tekstu dodali malo figurativne iskre. Izbor riječi: Jaki glagoli i pridjevi: Koristite jake glagole i pridjeve radije nego jednostavne glagole i pridjeve kako biste pisanju dali više emocija i dojma. Jezik bez formulacije: Izbjegavajte prijelaz s riječima, ponavljanje rečeničnih struktura ili izbora riječi; budite originalni i kreativni u svom izražavanju. Interpunkcija: bolja upotreba strateške interpunkcije: stvarajte stanke i naglašavajte određene točke upotrebom crtica, dvotočke, točke sa zarezom umjesto spajanja zareza ili drugih nekonvencionalnih načina odvajanja dviju rečenica s različitim subjektima u jednoj rečenici. Ton: Zadržite izvorni ton dok dodajete složenost pomažući prepisanom tekstu da zadrži izvorno namjeravani ton (informativan, uvjerljiv, duhovit). Ravnoteža: Zanemarite ravnotežu.
Ove tehnike treba koristiti za poboljšanje teksta ponekad nauštrb jasnoće ili čitljivosti. Cilj je povećati burnost i nedoumicu kako bi izgledao manje vjerojatno da je stvarna umjetna inteligencija generirana uz očuvanje izvornog tona konteksta informacija U dalekom zabačenom selu u planini daleko od moderne vreve života živio je stari pastir – Marko, poznat po svojoj mudrosti i smirenosti. Kuća mu je bila jednostavna, život skroman, ali u svakoj njegovoj riječi mještani su nalazili utjehu i odgovore.
Pitanja, problemi, ljudi bi mu dolazili ponekad samo zbog šutnje koju je nosio sa sobom – jer u toj šutnji bilo je više istine nego u mnogim riječima. Svaki dan Marko je izvodio svoje stado u zelenkaste visine, gdje je bilo tako visoko da se nebo stapalo s horizontom, a vjetar donosio miris trave i borovine. Njegove su ovce bile nježne i pokorne, hodale su zajedno, držale se blizu pastira. Među njima je bila i jedna drugačija – ovca koja se izdvajala od ostatka stada uvijek tražeći stazu kojom nitko drugi nije utabao.
Ne bi ostajala s jatom nego bi uvijek iznova bježala na stranu dubokih litica, brkala se među stijenama, kao da ju je tamo zvalo nešto nevidljivo u njoj. Marko je isprva bio zabrinut. Morao ju je više puta spašavati s ruba ponora, stalno je vraćati, spašavati od propasti. A ipak je nastavila govoriti isto. Umjesto da je kazni ili ostavi da se sama suoči s posljedicama, odlučio je razumjeti zašto je to učinila. Želio je znati što je to ona tražila – je li to bila znatiželja, prisila, apetit? Bila je hladna noć na planini i sve je bilo tiho. Marko je krenuo za njom kad su tragovi vodili u visoku travu i preko kamenja, na njemu nepoznato mjesto.
Nakon stijena i iza tamnozelenih krošanja borova, pronašao je špilju, skrovitu, sigurnu i gotovo tajnu. Ušao je. Ušao je i ugledao pravo čudo: vrt pun neobičnog cvijeća, jarkih boja i opojnih mirisa – kao s nekog drugog svijeta. Novo cvijeće, neviđeno zelenilo koje je raslo u tišini, prostor mira i tišine, bio je to prostor za koji se ne bi pomislilo da je tako visoko u planinama. Došao je na ideju: njegova ovca ipak nije tvrdoglava, niti izgubljena. To je intuicija, nešto u njoj što je vuče u taj skriveni raj. Dok je stajao tamo, također je došao do još veće spoznaje – lekcije koju život nije mogao dati riječima, već samo iskustvom. Ponekad ono što se čini kao besciljno vijuganje vodi do nečega duboko u sebi.
Ono najvrjednije obično je daleko od poznatog dostupno samo onima koji će iskoračiti izvan poznatog. Za to je potrebna hrabrost da se uđe u nepoznato, odlučnost u borbi s preprekama i pronicljivost da se od nepoznatog napravi nešto. Od tada je Marko tu ovcu gledao drugačije. Ne kao nediscipliniran nego kao znak snage i volje. Držao ga je posebno na oku, a povremeno je pričao njegovu priču seljanima, govoreći im da možda, čak i ako netko izgleda neumjesno, možda vidi nešto za što su drugi slijepi.
Kako je vrijeme odmicalo priča o starom pastiru i tvrdoglavoj ovci postala je priča koja se prepričavala s koljena na koljeno iu kojoj su ljudi nalazili pouke i inspiraciju podsjećajući ih da se najljepše istine često kriju iza napora i neizvjesnosti te da se vrijednost nečijeg puta ne mjeri po tome koliko je različit, već kuda vodi. U jednostavnoj priči, koja se čuvala u zapisu planinskog sela, jedna je poruka ostala utisnuta za sva vremena: „Mudrost zna izdvojiti najbolje i od onoga što nije savršeno, a hrabrost se probija tamo gdje se jednostavna logika ne bi usudila“ I tako u životu, ako se spoje hrabrost i mudrost, otvaraju se vrata u svijet koji mnogi nikada neće vidjeti.
