Nedavno smo pisali o tome što su psiholozi poručili roditeljima čija su djeca odrasla.Naime, jako veliki procenat tih osoba, više jednostavno ne mari za svoje roditelje, sljedeća priča je možda i najveći i najbolji primjer….
Stranica je zaključila da čak ni u pravom smislu, roditelji ne bi trebali dati djeci više od 5 stvari; vaša vam djeca nikada neće biti zahvalna. To potvrđuje i jedna gospođa čiji je sin pod stare dane nije htio pogledati, a ona mu je dala sve što je imala. Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti: Od života sam tražio vrlo malo. Sve što sam željela bilo je imati sretno, zdravo dijete koje neće poznavati glad i siromaštvo na način na koji sam ih ja poznavala kad sam bila mala. Imala sam 23 godine kad sam ga rodila, puna nade i snova.
Muž nas je rano napustio; Rekao je da nije spreman za obitelj. Nikad više nije nazvao. Od tada sam sve radio sam. I tada sam radila na dva mjesta – ujutro u školi kao čistačica, a ostatak dana kod kuće. Nisam imao vremena za sebe. U njega sam uložila sve što sam imala – najbolju odjeću, ekskurzije, privatne satove, fakultet. Nije da mi je bilo teško. Uvijek sam vjerovao da će jednog dana kad ponovno stane na noge reći: “Mama, sad je tvoj red da se odmoriš.” Danas punim 65 godina. Ne mogu u mirovinu, a i da mogu… ne bih preživio.
Moj sin ima posao, ženu, dijete. “Uđi”, kaže mi. “Previše sam zaposlen, preumoran.” Prošli su mjeseci otkako me nazvao. Kad mu pišem, odnosno kad pišem kroz njega, to je sažeto i jezivo. Dođe samo kad mu trebam – kad mu treba jamac, kredit, ili da nešto potpišem u banci, kad mu trebam. A ja, glupa, svaki put pristanem jer “to je moj sin”. Možda će se tada sjetiti da sam živ. Da sam gladan ljudske riječi, zagrljaja, da mi netko kruha donese. Ali nemoj me podsjećati. Zove me samo kad želi nešto platiti – a ja mu zadnjim novcem plaćam račune.
Ono što mi ostane od mirovine ide njemu, a ja se grijem jednom dekom i kuham juhu od kocke. Ona se jedva miče, a on ni ne pita imam li lijekove. Kaže da “nema vremena”, ali ima za kredit. Najviše me ne boli ono što nemam, nego to što sam mu dala sve i sad nisam vrijedna ni čaše vode. Svaki put kad me sretne u gradu, sa strahopoštovanjem gleda u telefon kao da ga koristi stranac. Njegovo me dijete zove neka baba. Ponekad se pitam: Gdje sam pogriješio?
Jesam li ga previše voljela? Davanje previše? Je li to cijena moje slijepe majčinske ljubavi? Sad sjedim sama u tišini i shvaćam: bila sam majka samo kad je dijete trebalo. I majka mu više ne treba. Sve što vam treba je potpis i novac. Sve ostalo: Ja više ne postojim. Ali ja sam živ. I ne ubija me agonija – nego šutnja onih koje sam najviše volio. Evo što psihologinja savjetuje starijim roditeljima – osam stvari koje nikako ne smijete dati svojoj djeci, čak ni ako to traže.
