Doktor Rajović je jedan od najcjenjenijih doktora u Srbiji, a prije par dana je dao izjavu, a koja je povezana sa uspavljivanjem djece, te se ista nikako nije svidjela samim roditeljima…..
Kako uspavljujete svoju djecu? Pjevušite li ih i ljuljate ili ležite dok ne zaspu ili ih ipak pustite da zaspu? Pa, u svakom slučaju, donosimo vam vrlo informativan članak, u kojem smo obradili izlaganje poznatog psihologa. Liječnici poput Ranka Rajovića već godinama polemiziraju o prijekoj potrebi za “pravim” kretanjem u djetinjstvu, a njihove poruke često se presijecaju sa suvremenim roditeljskim navikama.
Kako kaže: “Roditelji, u svojoj revnosti da zaštite svoje potomke, često ih nenamjerno lišavaju bitnih faza u razvoju mozga, kao što je puzanje.” Rajović puzanje smatra trećom prekretnicom u razvoju djeteta; Prvi i drugi obično stoje i sjede. Izvođenje kraula zapravo je početak stajanja, dok je stajanje jednako uspravnom stajanju. No, tu, tvrdi Rajović, mnogi roditelji griješe; Boje se da bi njihovo dijete moglo pokupiti kisele ili otrovne tvari kod kuće kroz usta, ili pasti u nešto opasno, ometajući tako djetetovu sposobnost puzanja. Međutim, ovo je razdoblje kritično jer mozak ima određene faze u procesu razvoja.
- Preskakanje bilo čega od toga značilo bi gubitak mogućnosti za odgovarajući neurološki razvoj. Kretanje nije samo hodanje, nego i svi pokreti okretanja glave, žvakanja, rada rukama, trčanja, skakanja, svega što impulsima potiče rad mozga; Ako se to ne dogodi u pravim fazama razvoja, djeca su uskraćena za milijune informacija koje oblikuju njihove sposobnosti. Rajović navodi primjer iz osobnog iskustva s kćeri Ivom. Brat koji uči sigurno joj je već pripremio siguran prostor za puzanje kroz namještaj, igračke i prepreke. Kad bi dijete pokušalo uhvatiti loptu, odmaknulo bi je malo dalje od nje;
Ovo nije bilo nikakvo mučenje, već pokušaj da je natjeram da pokuša ponovno. Ovo ‘mučenje’, želio bi istaknuti, dobro je ‘mučenje’ – drži djetetov um u stalnoj uznemirenosti. Liječnik objašnjava kako skakanju pridaje posebnu pozornost i smatra ih neizostavnom aktivnošću za djecu. Nadalje pojašnjava da kada dijete skače, aktiviraju se svi mišići, to tjera mozak na koordinaciju tijela, što je veliki razvojni poticaj. Međutim, u ovom trenutku roditelji često postavljaju ograničenja: ne dopuštaju djeci da skaču u bazen, na pijesak ili na krevet. Naravno, morate paziti da ne skočite s visine i ozlijedite se;
No, Rajović smatra da im se mora omogućiti sloboda kretanja, posebice u prirodi. Osvrćući se na trampoline koji se reklamiraju, upozorava da, iako se čine zdravom aktivnošću, mogu biti vrlo opasni. Mnogi se ortopedski kirurzi slažu da je došlo do porasta prijeloma dječjih kostiju kao posljedica skakanja na trampolinu. Vidio sam djecu kako skaču na trampolinu, a kad se dignu jako visoko u zrak, na kraju slome ruke. Nije riječ o padu, već o mehaničkom udaru i nezdravom doskoku. Rajović navodi primjer crpeći iz dječjih kampova:
“Tamošnja djeca svaki dan putuju 20 kilometara bez ikakve prisile”. Jedna djevojčica, kaže, ne bi šutjela na radionicama u prirodi; umjesto toga, počela je praviti krugove oko grupe onog dana kad je napunila 35 godina kilometara. Pita što bi se dogodilo da takvo dijete mora ići u školu u kojoj mora mirno sjediti; Što bi se dogodilo da su disciplinski kažnjeni? Njezino prirodno stanje vjerojatno bi se pogrešno protumačilo kao da ima poremećaj pažnje. Smatra da je maksimalni potencijal za akumulaciju energije između sedme i dvanaeste godine, koju treba potrošiti tjelesnom aktivnošću.
Ako dijete hoda samo tri kilometra dnevno, ostaje mu energije, što često dovodi do problema sa snom i koncentracijom. Roditelji se žale da im djeca ne mogu spavati, ali se ne pitaju jesu li im djeca dovoljno fizički aktivna. Zaključuje kako suvremeni problemi motoričkih i kognitivnih sposobnosti djece nisu slučajnost, već rezultat suvremenog načina života u kojem se malo kreće. To je novi problem i zahtijeva nova rješenja. Ne može se riješiti desetljećima starim metodama i pristupima. Moramo djelovati brzo, primijeniti novu znanost i stvoriti uvjete da djeca rastu onako kako je priroda zamislila, a ne unutar ograničenja koja im postavljamo iz neznanja i straha.
