Za danas smo spremili jednu jako lijepu priču, a koja će definitivno dobro da dođe svima onima koji su izgubili nekoga jako skoro…
Smrt, kao univerzalna i neminovna pojava, kroz istoriju je u srpskoj kulturi obavijena mnogim običajima, vjerovanjima i simbolikom. Iako se današnji pogled na smrt sve više racionalizuje, u mnogim krajevima Srbije i dalje se poštuju brojni tradicionalni rituali i narodni običaji. Ovi običaji ne služe samo kao način izražavanja tuge i poštovanja prema pokojniku, već i kao sredstvo za suočavanje sa smrću i očuvanje zajedničkog identiteta.
- Jedan od najprepoznatljivijih znakova žalosti u srpskoj tradiciji jeste nošenje crnine. Nakon smrti člana porodice, rodbina, a naročito najbliži, oblače crnu odjeću kao simbol tuge. Žene su tradicionalno nosile crne marame, dok su muškarci birali crne košulje, kravate ili čak cijele odjevne kombinacije u crnom. Ova praksa se nekada strogo poštovala tokom čitave godine nakon smrti, ali se danas najčešće zadržava obavezan period žalosti do 40 dana, dok neki, u zavisnosti od ličnog osjećaja i lokalnih pravila, produžavaju taj period na šest mjeseci ili punih godinu dana.
Tokom tog perioda žalosti, porodica pokojnika se uzdržava od svih oblika veselja – nema pjesme, svadbi, proslava ili bilo kakvih javnih zabava. Ipak, postoji jedan izuzetak koji potvrđuje pravilo. Naime, bez obzira na smrt u porodici, krsna slava se uvijek slavi, i to bez ikakvih ograničenja. Smatra se da tada, više nego inače, treba moliti za pokoj duša preminulih, te je slavska molitva vid duhovnog smirenja i povezivanja sa precima. Sveštenici često savjetuju porodice kako da proslave slavu dostojanstveno, čak i u periodu žalosti.
Uprkos zajedničkom korijenu običaja, veliki broj rituala se razlikuje između pojedinih krajeva Srbije. U prošlosti su ljudi umirali kod kuće, što je uticalo na formiranje različitih narodnih vjerovanja. U mnogim selima, kada bi neko preminuo, članovi porodice bi morali ostati budni tokom cijele noći. Postoji vjerovanje da “smrt sliči snu”, pa se strahovalo da bi pokojnik, ako “sretne” nekoga ko spava, mogao povući tu osobu sa sobom u smrt.
Još jedno zanimljivo i često zapanjujuće vjerovanje jeste da ako osoba umre s otvorenim očima, prvi ko ih ugleda može biti sljedeći pokojnik. Neki su praktikovali da pokojniku koji je imao šibice u džepu u trenutku smrti probodu tkaninu iglom, vjerujući da ga to sprečava da se vrati među žive – kao vampir.
U trenutku smrti prekrivaju se sva ogledala u kući. Ovo se čini kako bi se spriječilo da se duh pokojnika zarobi u ogledalu i nastavi da luta među živima. Voda kojom se pokojnik kupa takođe ima posebno mjesto u vjerovanjima – smatra se nečistom, pa se prosipa pažljivo, izvan domaćinstva, kako ne bi donijela nesreću ili bolest.
U seoskim sredinama postoji i strah da tijelo pokojnika može uticati na prirodu, te se sahrane izbjegavaju provoditi kroz polja, stada ili voćnjake. Postoji vjerovanje da se bolest može prenijeti sa živih na mrtve, pa se bolesna djeca, kao vid zaštite, iznose ispred pogrebne povorke kako bi “predala” bolest pokojniku.
Jedno od zanimljivijih vjerovanja jeste ono da rodbina rođena u istom mjesecu dijeli sudbinu pokojnika, pa se u tim slučajevima obavlja “otkup” preminulog – simboličan čin koji bi trebao prekinuti lanac smrti. U okolini Zaječara, pogreb se završava tako što rodbina i prijatelji bacaju grumen zemlje jedni na druge na groblju. Vjeruje se da onaj ko bude pogođen neće biti sljedeći koji će umrijeti, već da će ga “sreća zaštititi”.Zaključno, iako se smrt u hrišćanskom učenju tumači kao “kazna za grijeh”, posljedica pada Adama, u narodnom vjerovanju ona je i dalje obavijena misterijom i simbolikom. Smrt nije kraj, već prijelaz – u idealnom božanskom planu, taj prijelaz je trebao biti bezbolan, kao kada leptir napušta svoju kukuljicu i uzdiže se prema nebu. Današnji običaji, iako modernizovani, i dalje nose duboku poruku poštovanja, tuge, ali i vjere u život poslije smrti.
