Smrt je i snažan psihološki motiv — za neke izvor straha, za druge podsetnik da život treba živeti punim intenzitetom (“memento mori” – seti se smrti). Takođe, ona može biti i izvor tuge, ali i prilika za sećanje, zahvalnost i rast.
Jeste li ikada razmišljali o mogućnosti predviđanja vlastite smrti? Istraživači tvrde da pojedinci univerzalno doživljavaju takve snove u trenucima koji prethode njihovom kraju. Tema smrti i procesa umiranja neprestano je budila znatiželju, strah i filozofska istraživanja. Međutim, napredak moderne medicine znatno je poboljšao naše razumijevanje događaja koji se događaju u posljednjim trenucima života.
Dr. James L. Hallenbeck, američki liječnik i profesor na Sveučilištu Stanford, posvetio je desetljeća proučavanju palijativne skrbi i zamršenosti procesa umiranja, ispitujući ga ne samo iz fiziološke perspektive, već i uzimajući u obzir njegove emocionalne i duhovne dimenzije. Umjesto da se usredotoči na potencijalne događaje nakon smrti, Hallenbeck je svoje istraživanje usredotočio na trenutke koji prethode posljednjem dahu – koji se često nazivaju “aktivnim umiranjem”. U ovoj fazi i tijelo i um postupno napuštaju svoje funkcije; Jedno po jedno, osjetila blijede, a emocije i potrebe koje karakteriziraju našu ljudskost postupno nestaju. Prvi pokazatelj neposredne smrti je smanjeni apetit.
Ova pojava nije slučajna; Tijelo, prepoznajući svoj pad, prestaje tražiti energiju zbog nemogućnosti da je više koristi. Značaj hrane se smanjuje, i fiziološki i simbolički: odluka o suzdržavanju od jela može se promatrati kao nesvjesna volja za odlaskom. Nakon toga se smanjuje osjećaj žeđi. Unatoč naporima članova obitelji i medicinskog osoblja da osiguraju vodu iz brige, potreba za hidratacijom nestaje. Tijelo instinktivno ulazi u stanje isključenja, čuva energiju i daje joj prioritet za osnovne vitalne funkcije.
Osim toga, dolazi do gubitka vještina verbalne komunikacije. Dok fizički mehanizmi govora mogu ostati funkcionalni, mozak prestaje prenositi potrebne impulse za artikulaciju. Iako riječi mogu nedostajati, to odsustvo ne implicira prazninu u emocijama; Umjesto toga, u takvim slučajevima, blizina i prisutnost voljenih osoba imaju značajnu vrijednost. Sljedeće osjetilo za smanjenje je vid. Kako slika postaje mutna, a svjetlost blijedi, brojni pojedinci opisuju doživljavanje vizija tijekom ovih slučajeva, uključujući žive boje, ukazanja preminulih voljenih osoba, pa čak i intenzivne halucinacije. Ovaj fenomen znanstveno se povezuje s aktivacijom vidnih regija mozga do koje dolazi uslijed neurokemijskih procesa u polusvjesnom stanju.
Kad vid izblijedi, osjet dodira se smanjuje. Iako pojedinac koji se približava smrti možda ne percipira fizički kontakt, dodir onih koji su mu dragi još uvijek može imati emocionalni značaj, funkcionirajući više kao energetska nego fizička veza. Osjetilo sluha zadnje postaje neaktivno. Studije pokazuju da pojedinci još uvijek mogu percipirati zvukove u svojoj okolini, čak i kada se čini da ne reagiraju i da su nepokretni.
Stoga je preporučljivo sudjelovati u razgovoru s onima koji su blizu smrti do samog kraja, bilo kroz izraze ljubavi i zahvalnosti ili jednostavno biti prisutan s umirujućim glasom. glazba. Uz različite fizičke transformacije, postoji i emocionalna odvojenost koju karakterizira pojačano spavanje, tiho ponašanje i prividna odsutnost, iako pojedinac često zadržava svijest o onima oko sebe. Slučajevi jasnoće mogu se pojaviti neočekivano, ali obično su prolazni i obično označavaju posljednje “iskre” moždane aktivnosti. Poznato je da neki pojedinci prije smrti doživljavaju vrlo specifične snove ili vizije.
Postoje brojna izvješća koja detaljno opisuju susrete s preminulim rođacima, blistave vizije i spokojne krajolike – pojave za koje neke teorije sugeriraju da su uzrokovane otpuštanjem značajnih količina neurokemikalija u mozgu dok tijelo prolazi kroz fizički prestanak. Oni koji imaju takva iskustva često karakteriziraju te vizualne i emocionalne fenomene kao “stvarnije od stvarnosti”. Završnu fazu procesa umiranja karakterizira sporo i nepravilno disanje, nazvano “agonalno disanje”, koje se očituje dok mozak pokušava učiniti posljednji napor da stimulira pluća.
Nakon posljednjeg izdisaja srce prestaje raditi zbog nedostatka kisika. Iako je smrt često složena, nije uvijek popraćena boli. Uz odgovarajuću primjenu palijativne skrbi, pojedinac može mirno napustiti ovaj život – obavijen ljubavlju, u tišini, uz tihu glazbu u pozadini ili uz posljednje riječi voljenih osoba koje odzvanjaju u njegovim posljednjim aktivnim osjetilima. Implikacije ovih otkrića šire se izvan liječnika i uključuju obitelji koje traže uvid u iskustva svojih voljenih u njihovim posljednjim trenucima. U konačnici, razumijevanje prirodnog procesa smrti može potaknuti mirnije prihvaćanje njezine neizbježnosti, što će koristiti i onima koji prolaze i onima koji nastavljaju živjeti.
