Zorana Pavić je na domaćoj sceni prisutna još od 90 godina prošloga vijeka, a za mikrofon je stala tek sa 17 godina. Evo i najnovijih informacija o njoj…
Zorana Pavić, koju često nazivaju imenom, ima radosni glas i ljubav prema glazbi koja se rodila kada je imala samo 24 godine. Kao dio glazbenog ansambla “Franki” popularnost je stekla početkom 90-ih. Bio je to početak izuzetne karijere. Njezina energija i izvanredna vokalna sposobnost brzo ju je izdvojila iz mase, a nakon što je postala solo izvođačica, povećala je svoju popularnost na domaćoj pop sceni. Njezine javne nastupe uvijek je karakterizirala pozitivnost i dostojanstvo, što je dovelo do publike koja nije bila posvećena samo njezinoj glazbi, već i njezinoj osobnosti.
Zorana nikada nije težila senzaciji, niti je na bilo koji način pokušavala privući pažnju. Dosljedno je održavala svoju prisutnost, unatoč svojoj suptilnosti, u skladu sa svojim osjećajima i intelektom. Međutim, u posljednje vrijeme sve manje medijskog vremena posvećuje tom projektu. Ne viđa se često na televiziji, ne radi previše, ali je i dalje popularna među onima koji su odgajani uz njezinu glazbu. Proslavljena diskrecijom, Zorana rijetko govori o privatnom životu. O njezinim svakodnevnim aktivnostima malo se zna, a ono što se povremeno otkrije djeluje ograničeno i odmjereno prema publici. Rijetka prilika da ju publika vidi kod kuće bila je tijekom sudjelovanja u showu “Dođi na večeru”, u kojem su poznati pojedinci jedni drugima pripremali hranu.
Nakon toga gledatelji su imali priliku doživjeti djelić njezine intime: prostor organiziran, ugodan i skladan. Njezin stan karakterizira osjećaj urednosti i prirodnih tonova, posebno u kuhinji i blagovaonici, ove značajke ukazuju na poštovanje harmonije i mira. Sve je izgledalo obzirno, kao da svaki aspekt ima svoju vlastitu priču. Unatoč tome što je možda imala koristi od pomoći dizajnera; no krajnji je rezultat proizvod individualne estetike i unutarnje smirenosti.
Taj interes za prostor samo je još jedan primjer njezine primarne brige za unutarnji sklad. Zasebna, različita pripovijest, koja potječe iz planinskih krajeva Balkana, prikazuje živote dviju sestara, Danice i Ljubice, u kojima se žene često nalaze na začelju abecede. Odgajani u obitelji koja je bila poznata – sin je bio nasljednik, a kćeri tu da pomognu – unatoč patrijarhalnim konvencijama, zadržali su kontakt s roditeljima do posljednjeg daha. Njihov brat i sestra Momčilo otputovao je u inozemstvo bez brige za prošlost od koje odlazi. Kad su roditelji zaspali, sestre su se brinule o njima, bez protesta i pitanja. Nisu mu uspjeli reći za majčinu smrt, jer su uočili nedostatak komunikacije s druge strane telefona. Kad se konačno pojavio, nije to bilo zbog tuge, već zbog nasljedstva.
Progovorio je hladnim glasom: “Ovo sam sve od mene.” “Ja sam sin.” Sud ga je razmatrao. Papiri, svjedoci i sustav išli su mu u prilog. Danica i Ljubica nisu ulazile u sukob. Ne zato što im je nedostajalo pravo, nego zato što su odlučili ne tražiti potvrdu svoje vrijednosti u institucijama u kojima je nedostajalo šutnje, žrtve i ljubavi. Odstupili su od svega – od kuće, od imanja i od svog plemstva.
Njihova bol nije bila zbog izgubljenih predmeta, već zbog brata kojeg više nisu prepoznavali. Njegovo se lice više nije povezivalo s njima. Ipak, njihova najveća snaga bila je u harmoniji koju su same njegovale – u njihovoj tišini, u sjećanju na majčino milovanje, u očevu pogledu, a svaki dan su bili prisutni kada je bilo najpotrebnije. Dok se Zorana Pavić trpjela, Danica i Ljubica stvorile su prostor harmonije u svom domu. Oba su pokazala da prava vrijednost proizlazi iz unutrašnjosti. Da, bez obzira na žarišnu točku fotografije ili narativa obiteljske povijesti, ljudsko biće je ono što ostaje.
