U nastavku našeg današnjega vikend članka, malo ćemo da govorimo o jednoj jako zanimljivoj životnoj ispovijesti. Naime, sve se izdešavalo u jednoj lokalnoj bolnici….
U ovom članku predstavljamo priču koja pokazuje da majčinstvo nadilazi biološke veze, temeljno ukorijenjene u ljubavi, suosjećanju i nesebičnosti. Ovo je potresna priča o ženi po imenu Dara i dječaku po imenu Ivan, koja izaziva dubok emotivni odjek. Iako Dara nije imala vlastite djece, imala je srce sposobno prepoznati patnju drugih i ponuditi suosjećanje u trenucima potrebe. Nije ispitivala svoje okolnosti, niti je žalila zbog svoje situacije; umjesto toga, živjela je život tihog značaja, sa srcem koje je nadmašilo mnoge u svojoj sposobnosti za ljubav.
Ivan je kao dijete bio napušten od strane roditelja, pokušavajući izbjeći odgovornost, brigu i ljubav. Odgojila ga je baka, žena slabih mogućnosti koja je dane posvetila prodaji rukotvorina na tržnici. Iako su uspjeli podmiriti svoje osnovne potrebe za preživljavanje, nije bilo dovoljno sredstava za obrazovanje, knjige ili ono osnovno što svako dijete zaslužuje. U tom tihom carstvu siromaštva pojavila se Dara — susjeda koju je Ivan isprva promatrao, a potom cijenio kao svoju. Dara, žena bez djece koja je živjela u samoći, imala je srce puno samilosti. Primijetivši da Ivanu nedostaje međuobrok, pristala je pripremiti mu sendvič. Kad je otkrila da joj je ponestalo knjiga, ponudila mu je one koje su pripadale njezinom pokojnom bratu.
Postupno ga je opskrbljivala odjećom, obućom i pridonosila mu za školske ekskurzije, a kasnije i školarinu. Nije se hvalila svojom velikodušnošću niti je tražila zahvale; umjesto toga tiho bi se podsjetila: “Sevap je. Kako su godine prolazile, Dara je sve više prihvaćala odgovornosti majčinstva, motivirana ne obvezom, već intrinzičnom ljudskom željom da njeguje nekoga kome je potrebna ljubav. Ivan je rastao u kreposti, otkrivajući da je prava snaga ukorijenjena u zahvalnosti i da je najveće mjerilo čovjeka njegova ljudskost. Tijekom studija Dara mu je služila kao nepokolebljiva podrška; spremala mu je vruće ručkove, raspitivala se o njegovoj udobnosti i razmišljala o vlastitim trenucima tišine, koje je nastojala ublažiti svojom vezom s njim.
Nakon završene srednje škole uspio je uz njezinu pomoć upisati fakultet. Putovanje je bilo izazovno; pokušavao je i spašavao, ali svaki mu je korak bio ispunjen ponosom i ljubavlju. Međutim, život je otkrio svoju suroviju stvarnost. Darin vid se počeo pogoršavati – isprva postupno, ali zatim brzo. Na kraju je oslijepila i našla se u bolnici, sama i slomljena, ali je zadržala svoje dostojanstvo.
Tog dana, dok je tišina obavijala zidove bolnice, stigao je Ivan. Ušao je noseći buket bijelih tulipana i sjeo pored Dare, nježno joj saopštivši namjeru da joj nešto pročita. U rukama je držao pismo u kojem su bile riječi koje su svima prisutnima natjerale suze na oči. Nisam dovoljno izrazio svoju zahvalnost. Za svaku knjigu, svaki obrok, svako dano vodstvo i za svaki dan kad si me smatrao sinom. Iako mi nisi dao život, odigrao si značajnu ulogu u mom oblikovanju. U trenucima poteškoća, u tvom glasu nalazim utjehu. Hvala ti što si prisutan u mom životu. Molimo vas da shvatite da nikada nećete biti sami.
Dara je lila suze, ali bile su to suze radosnice. U sobi su bili liječnik i medicinska sestra. Tog dana u Urgentnom centru niti jedno oko nije ostalo suho. Bio je to dan kada su svi prisutni doživjeli nešto što se rijetko viđa — ljubav lišenu skrivenih motiva, poštovanje koje ne traži potvrdu i vezu koja nadilazi puke obiteljske veze. Dara trenutno živi s Ivanom. Baka joj je preminula prošle godine. Iznajmljuju Darin stan i uzdržavaju se od tih skromnih prihoda od stanarine.
Kao mladiću koji se približava sveučilišnom životu, Ivan joj svako jutro priprema kavu prema njezinim željama, čita joj naglas novine, drži je za ruku i tiho govori: – Dobro jutro, majko. Majka je utjelovljenje ljubavi, prihvaćanja, brige i povjerenja. Iako Dara nikad nije rodila biološku djecu, ono što je usadila Ivani nadilazi puku lozu; unijela je ljudskost, toplinu i svjedočanstvo u ideju da obitelj ne definiraju pravni dokumenti, već osjećaji u srcu. Ova priča služi kao podsjetnik da čak iu najmračnijim vremenima postoji tračak nade. Ponekad je ta nada utjelovljena u imenu. U ovom slučaju to je bila Dara.
