U današnje vrijeme sve je prisutnijew, da mlađe djevojke, kao partner bitaju muškarce koje mogu da im budu i očevi. Naime, to je postao trend, a evo jedne i ispovijesti na ovu temu….
Postoje trenuci u životu koje ne možeš zamisliti, a kamoli ispričati. Neke priče nisu za stranice romana – one se pišu na koži, u grudima, u tišini između uzdaha i u otkucajima srca. To su trenuci kada shvatiš da je instinkt majke i snaga žene koja nije odustala – najmoćnija sila koju život poznaje.
Jedan običan dan, kakav se ponavlja bezbroj puta – odlazak po dijete iz škole – pretvorio se u sudar sa prošlošću koji će ostati zauvijek urezan u pamćenje. Krenula si po svoju djevojčicu, da je uzmeš za ruku, zagrliš, pitaš kako joj je bilo, popraviš joj frizuru i sakriješ umor iza osmijeha. Ali taj dan ti nije donio samo osmijeh tvog djeteta – donio ti je i njega.
Tamo, pored tvoje kćeri, stajao je muškarac koji je za svijet bio stranac. Ali tvoje srce ga je prepoznalo bez riječi. To srce koje je hiljadu puta šaptom sahranilo njegove uspomene, srce koje je noćima plakalo dok si grlila dijete koje je on napustio. Bio je to on. Čovjek koji je otišao bez objašnjenja, bez odgovornosti. A sada se pojavio – bez poziva, bez pokajanja, sa jednom rečenicom: „Želim da ispravim stvari.“
I šta si ti mogla da uradiš tada? Mogla si da se slomiš. Ali nisi. Stajala si kao stijena – umorna, ali nepokolebljiva. Jer si znala jedno: tvoje dijete zna da si ti njen jedini oslonac, njen siguran dom, njena istina. On je bio tek sjenka, odraz onoga što je moglo biti, ali nikad nije bilo.
Možda si u sebi imala stotine rečenica spremnih da eksplodiraju – svaku noć bez sna, svaki dan borbe, svaki put kada si sama izlazila na kraj sa svijetom. Ali ostala si tiha. Jer nekad tišina govori više od galame. Jer dostojanstvo je ono što si nosila kroz sve godine njegove odsutnosti.
Možda će on pokušati da pronađe put nazad. Možda će pričati o svojim slabostima, o strahu, o pogrešnim izborima. Ali istina je jednostavna: oproštaj se ne traži riječima, već se zaslužuje djelima. A neke stvari, kada se jednom izgube, više se ne mogu vratiti.
Ipak, ono što je najvažnije – tvoje dijete nikad nije bilo samo. Bila si tu kad joj je trebalo da je neko zagrli dok plače, da je gleda dok crta, da joj kaže da je njena kućica na crtežu najljepša na svijetu. Bila si rame za oslonac, bila si snaga kad su je zubi boljeli, kada je padala, kada se bojala. Ti si bila njena sigurnost – bez obzira na sve.
- Možda ćeš jednog dana pričati o njemu. A možda će to ostati neispričana priča. Možda će ona pitati. Možda neće. Ali jedno je sigurno: ona će znati ko je bio uz nju kada je najviše trebalo. I znaće da si je ti voljela toliko da si zaboravila na vlastiti bol zbog njenog osmijeha.
I kada se prošlost opet pokuša umiješati – ti ćeš znati da si cijelo vrijeme bila u pravu, da si bila postojana, jaka i prisutna. I ta snaga koju nosiš u sebi – to je nešto što se ne uči, ne glumi, ne kupuje. To je istinska snaga žene koja voli bezuslovno.
