DODATNI TEKST
U ovom postojanju, promjena je neizbježna konstanta – promjena od radosti do tuge, od prosvjetljenja do tišine. Kad voljena osoba ode, svijet nastavlja svojim tijekom, ali srce se instinktivno povlači u samoću, tražeći način da podnese tjeskobu. Ovakav stav odjekuje i Aleksandra Popović, kćerka pokojnog Saše Popovića, koja se nakon očeve smrti povukla iz javnosti.
- Nakon četrdeset dana prožetog tugom, suptilno je, bez riječi, otkrila trenutak koji je dirnuo dušu mnogih. Nakon gubitka oca, istaknutog glazbenog producenta i značajne osobe domaće estrade, Aleksandra je donijela odluku o potpunom povlačenju iz javnog života. Prestala je s aktivnostima na društvenim mrežama, suzdržala se od javnih izjava i suzdržala svoje emocije – praktično nestala od pogleda javnosti u potrazi za mirom i snagom da nastavi dalje bez čovjeka koji joj je bio temelj, podrška i najbliži pratitelj. U danima nakon sprovoda tišina joj je služila kao utočište. No, nakon četrdesetodnevnog spomendana, osjetila je želju da izrazi, iako suptilno, djelić svojih emocija.
Podijelila je potresan video snimljen u obiteljskoj vili na Bežanijskoj kosi, rezidenciji koja se pretvorila u mjesto sjećanja i tuge. Snimka je snimljena u njezinoj spavaćoj sobi, a prikazuje njezina psa kako mirno spava pokraj nje. Neizgovorena scena prenijela je duboku poruku. Pas, vjeran pratilac, očito joj nudi značajnu utjehu i emocionalnu podršku tijekom najizazovnijih dana s kojima se čovjek može suočiti – dana kada ona nastoji upravljati životom bez svog oca.
Njihova mirna intimnost i smirenost njegove prisutnosti izrazili su osjećaj koji je odjeknuo kod mnogih. U toj jedinstvenoj slici prikazane su teme ljubavi i gubitka, uz otpornost na postupni napredak, sa suputnikom koji niti traži niti traži pažnju, već jednostavno postoji. Dok je Aleksandra šutjela, njezina je objava odavala duboku tugu isprepletenu sa zahvalnošću. Pojedini trenuci, slični tom videu, imaju značenje bezbrojnih riječi. Promatrači scene nisu ostali ravnodušni; mnogi su primijetili da je u njemu sadržana cjelokupnost njezine tuge, uz ljepotu svojstvenu vezi između čovjeka i psa, u kojoj on preuzima ulogu tihog stražara tuge.
Važno je podsjetiti da su na četrdesetodnevni parastos njezinom ocu na novobežanijsko groblje prvi stigli njegova supruga Suzana s djecom, a za njima i njegova sestra. Unatoč mnoštvu pojedinaca koji su godinama podržavali Sašu Popovića, komemoraciji je nazočila tek šačica istaknutih osoba iz glazbene industrije. Među prisutnima su bile tek dvije pjevačice koje su svoju karijeru započele kroz Zvezde Granda, projekt koji je značajno utjecao na glazbeni krajolik Balkana. Ova informacija izazvala je pažnju brojnih pojedinaca jer se očekivalo da će im se pokloniti veći broj pjevača koje je Saša godinama podržavao i njegovao.
Međutim, to se nije dogodilo. Ova situacija možda najupečatljivije ilustrira da, naposljetku, u trenucima tuge ostaju samo oni najbliži pojedincu – oni koji su iskreno voljeli i iskusili bol gubitka. Unutar ovog ambijenta tuge, kontemplacije i razmišljanja o praznini koju su ostavili dragi pojedinci, Aleksandra je zauzela stav – ne riječima, već svojim djelima. Njezin je rad bio dovoljno evokativan, služio je za izazivanje emocija, pružanje utjehe i naglašavanje značaja trenutaka spokojne intimnosti tijekom tugovanja. Nije tražila sažaljenje niti je željela privući pozornost na sebe.
Umjesto toga, ponudila je pogled na svoju svakodnevicu, koju sada karakteriziraju tišina, tuga i utješna prisutnost psa koji joj pruža osjećaj sigurnosti. Dok svijet nastavlja svojim tijekom, njezin mali svemir ostaje u potrazi za smislom, nastojeći se nositi s odsutnošću oca koji joj je nekada značio sve. Snimka iz obiteljske rezidencije, u kojoj traju odjeci sjećanja i svaki kutak odražava njegovu bit, poslužila je kao Aleksandrina neglasna tužbalica, ali i svjedočanstvo postojanosti ljubavi – pretvara se u sjećanje, suptilno poput šapata, ali dovoljno rezonantno da ostane nezaboravno.
