Vjerujemo da ne postoji osoba, a koja nikada nije čula za neki veliki hit od Masima Savića. Međutim, nakon teške i duge bolesti on je preminuo od tumora, a evo i njegove kraće-mini priče…
U posljednjih nekoliko godina, muzička scena regiona pretrpjela je velike gubitke, posebno kada je riječ o pop i rock žanrovima. Jedan od najtežih udara za publiku i ljubitelje muzike bila je smrt Masima Savića, umjetnika koji je svojom muzikom, karizmom i dostojanstvom ostavio neizbrisiv trag. Njegova smrt nije bila samo kraj jedne karijere – bila je to tiha eksplozija tuge koja se proširila širom prostora bivše Jugoslavije.
Masimo je preminuo 2022. godine nakon kratke, ali žestoke borbe s teškom bolešću – rakom pluća. Najpotresnije u cijeloj priči je to što se sve dogodilo nevjerovatno brzo: samo dva mjeseca dijelila su dijagnozu od njegovog kraja. Ipak, u tom kratkom periodu, Massimo je pokazao nevjerovatnu snagu volje, profesionalizam i, iznad svega, ljudsku veličinu.
Njegov posljednji koncert, održan 5. novembra 2022. u Zagrebačkoj Areni, bio je sve osim običnog nastupa. Iza blještavih reflektora, pjesme i aplauza, odvijala se priča o hrabrosti, tišini i borbi. Medicinski tim je bio spreman odmah iza pozornice, spreman da reaguje ako bi se Massimu naglo pogoršalo stanje. Ta scena – umjetnik na pozornici, a iza nje liječnici u pripravnosti – oslikava duboku istinu o njegovom karakteru: bio je borac, ali i gospodin.
O ovoj večeri, potresnu priču ispričao je novinar Roman Bolković. Na svom Facebook profilu podijelio je svjedočanstvo koje ne ostavlja ravnodušnim. Počeo je svoj tekst sa rečenicom: “Na početku pripovijesti bio sam itekako svjestan da to označava zaključak.” Time je odmah dao do znanja da nas uvodi u priču koja počinje na svom kraju.
Prisjetio se razgovora s jednom osobom, specijalistom onkologije, koji je ujedno bio i Masimov liječnik. Taj razgovor je u početku tekao o svakodnevnim temama, ali se ubrzo prebacio na ono dublje – na život i smrt, na vjeru, na smisao postojanja. Liječnik je tada ispričao kako je Massimo uprkos drenu na plućima, odlučio nastupiti na koncertu i kako mu je rekao:
“Doktore, ja ću održati taj koncert s vašom ili bez vaše podrške. To je, ponavljam, koncert mog života.”
Ova rečenica ne samo da govori o snazi njegove volje, već i o tome koliko je značenje umjetnosti bilo utkano u njegov identitet. Bez obzira na bol, na rizik, na sve ono što je ugrožavalo njegov život – nije odustao. Bio je odlučan da se pojavi pred svojom publikom još jednom, kao da tim činom potvrđuje sve ono što je tokom karijere zastupao: iskrenost, predanost i ljubav prema muzici.
Taj koncert je, simbolično, bio njegov oproštaj – i s publikom, i sa svijetom. Bolković kaže da je Massimo te večeri “pjevao ne samo kao izvođač, već kao da je postao sama muzika”. Kao da se, kroz note, otopio u večnosti. Taj trenutak, kako navodi, za njega predstavlja najviši domet jednog pjevača – kada se pjesmom pređe granica između tijela i duše, između života i umjetnosti.
“Zbogom, Massimo.” – tim riječima završava se svjedočanstvo o večeri koja je ostala duboko urezana u pamćenje svih koji su je doživjeli, bilo iz publike ili iz priče. I svaki put kada se njegov glas začuje na radiju, nije to više samo pjesma – to je podsjetnik na čovjeka koji je do posljednjeg daha vjerovao u snagu muzike. Massimo je postao poput Eha – zvuk bez tijela, prisutnost bez oblika, duša u pjesmi.
