Obitelj Hasanović živi u maloj, oronuloj kući u Skelanu, nadomak Srebrenice, gdje svih pet članova obitelji dijeli svoj životni prostor. U ovom domaćinstvu su Smajo (75) i njegova supruga Sabra (67), te sin Salim, njegova supruga Elmedina i jedanaestogodišnja kćerka Selma. U hladnim zimskim mjesecima cijela peteročlana obitelj živi u jednoj sobi koja ima višestruku namjenu: spavanje, kuhanje i povremeni doček gostiju. Iako su okolnosti teške, Hasanovići ostaju usko povezana grupa, oslanjajući se na zajedničku podršku i razumijevanje u prevladavanju raznih poteškoća.
Spomenuli su da su prvu bračnu noć proveli sa tazbinom, zbog čega im je bilo teško osjećati se ugodno u intimnosti. Njezin suprug Salim priznaje da je prilično sramežljiv i da se otvara samo kad popije pivo. Salim je dobio priliku da preuzme posao od Skelana, ali je ipak odlučio ostati sa svojim roditeljima, smatrajući to obvezom prema onima koji su ga s ljubavlju njegovali. Cijeneći obitelj i tradiciju, Salim je svoju ženu uvjeravao da ih neće napustiti, odlučio da će svoje posljednje godine provesti uz roditelje i osigurati im miran život. Obitelj Hasanović, kao i mnoge druge na ovim prostorima, čeka težak put.
Prvo su tijekom rata pobjegli u Makedoniju, kasnije su živjeli u Doboju, da bi se konačno vratili u Skelane početkom 2000-ih. Poslijeratnom donacijom za njih je sagrađena mala kuća koja je imala jednu sobu, kuhinju, hodnik i kupaonicu, ali nikada nije u potpunosti završena. Sabra s tugom pripovijeda o svom svakodnevnom životu, u kojem se trošne obloge ljušte, a miševi su pojeli velik dio staklene vune namijenjene izolaciji.
Zime su oštre, vjetar zavija sa svih strana, a pod je samo prekriven tepihom. S njima skučeni prostor dijeli i njihova unuka Selma, učenica petog razreda, koja spava u hladnim, nezagrijanim prostorijama. Smajo i Sabra suočavaju se sa značajnim zdravstvenim problemima, a izdaci za njihove lijekove opterećuju njihove ograničene kućne financije. Obitelj posjeduje mali broj ovaca, povremeno preuzima nadničarski rad, a prima vrlo malu socijalnu pomoć, koja jedva zadovoljava njihove osnovne potrebe.
Salim i Elmedina daju sve od sebe da ih izdržavaju – Elmedina s ponosom ističe da njena svekrva ima ulogu u svakom kućnom poslu, dok Smajo, iako boluje od astme, čuva ovce i bavi se fizičkim radom kad god mu se ukaže prilika. Elmedina i Salim nemaju stalni posao; umjesto toga, bave se sezonskim radom. Proljeće za njih označava vrijeme berbe i kiseljenja voća, dok zima donosi zadatak pripreme drva za ogrjev za zajednicu. Mjesecima zajedno cijepaju drva, a Elmedina rado preuzima zahtjevne fizičke poslove u šumi.
Izbjeglice su ljudi koji su morali napustiti svoje domove zbog prijetnji njihovoj sigurnosti, života ili slobodama, obično zbog ratova, nasilja, progona, kršenja ljudskih prava ili prirodnih katastrofa. Izbjeglički status omogućava im zakonsku zaštitu i pravo na azil u zemlji kojoj su se obratili, iako mnoge zemlje imaju različite kriterijume i politike u vezi sa izbjeglicama.
S osjećajem nade govori o mogućnosti ljepših dana koji dolaze dok ona i Salim marljivo stvaraju život za svoju jedanaestogodišnju kćer Selmu. Putovanje Elmedine i Salima počelo je prije 12 godina kada su se upoznali i odlučili na zajednički život samo dva dana nakon veze. Sada imaju Selmu, njihov najveći izvor sreće, koja se hrabro suočava sa poteškoćama seoskog života, stvarajući uspomene u ambijentu koji, uprkos siromaštvu, zrači ljubavlju i toplinom. Kako se kaže: “Kad u narodu nema ljutnje, dom ostaje siguran.” Ovo je pravi odraz njihove situacije, no promatrači su zapanjeni, jer je neuobičajeno da pet osoba dijeli jednu sobu.
