U 21. stoljeću, unatoč napretku koji su mnoge društvene norme doživjele, još uvijek postoji značajan broj roditelja koji pridaju previše pažnje konceptu “polu-djeteta”, što znači da su roditelji, posebno u nekim dijelovima svijeta, i dalje duboko uvjereni da je jedno dijete poželjno više od drugog, ovisno o spolu.
Ova predrasuda nije nova i ima duboke korijene u povijesti, a najviše se očituje kroz društvene norme i očekivanja koja su postavljena prema određenim spolovima, što žene često dovodi u situaciju sramote ako ne uspiju “proizvesti” muško potomstvo. Nažalost, ovaj kulturni obrazac postoji i dalje, iako je situacija u velikom dijelu svijeta u posljednjim desetljećima počela pokazivati pomake ka ravnopravnosti spolova.
U ovom kontekstu, Iman-hatib Muhamed Demirović na jednom je skupu istaknuo važnu poruku da je na kraju Bog taj koji određuje spol djeteta, te da je prava briga roditelja zdravlje i dobrobit djeteta, a ne spol koji to dijete nosi. Međutim, u stvarnosti, mnogi roditelji i dalje podliježu duboko ukorijenjenim uvjerenjima koja se temelje na povijesnim i kulturnim normama.
Na primjer, par koji je već imao tri kćeri suočavao se s neskrivenim pritiscima i očekivanjima u svojoj zajednici. Otac je, nažalost, bio sve više opsjednut mišlju da treba imati muškog nasljednika, a njegova nezainteresiranost za kćeri postajala je očita. U svojoj patrijarhalnoj i zatvorenoj perspektivi, izjavio je svojoj ženi da, ako rodi još jednu djevojčicu, neće se smjeti vratiti kući. Ove riječi su zauvijek ostavile dubok trag na ženi, koja je, nakon što je rodila još jednu kćer, ostala obuzeta tugom i razočaranjem. Osjećala se nemoćno i nesretno, a ljubav i radost koju bi obično osjećala prema novorođenčetu bila su zamijenjena tjeskobom zbog mogućeg obiteljskog raspada.
Srećom, nadležni liječnik primijetio je majčinu duboku unutarnju patnju i obzirao se prema njoj. Majke, bez obzira na okolnosti poroda, obično osjećaju radost kada ljuljaju svoje novorođenče, no u ovom slučaju to nije bilo tako. Liječnik je bio svjestan njezine unutarnje borbe, ali je također znao da će obitelj možda doživjeti još jednu ozbiljnu emocionalnu kušnju. Kad je žena, s tugom u očima, ispričala liječniku da će se muž razvesti od nje zbog činjenice da je opet dobila djevojčicu, liječnik je shvatio ozbiljnost situacije.
- Iako u mnogim društvima i dalje postoji značajan društveni i kulturni pritisak prema tome da se rađaju sinovi, i dalje je moguće pronaći pojedince koji su sposobni razumjeti da bi spol djeteta trebao biti manja briga od njegovog zdravlja i osobne sreće. Naime, jedan od liječnika, koji je bio duboko posvećen svom pozivu, odlučio je učiniti nešto neobično, ali i vrlo ljudski – javio se mužu žene i s velikim entuzijazmom ga obavijestio da je dobio sina. Taj trenutak donio je mužu izuzetnu radost i uzbuđenje, no liječnik je ubrzo morao suočiti obitelj s još jednim izazovom: novorođenče koje je imalo deformitete i nerazvijenost.
U trenutku kad je muškarac, razočaran i obeshrabren, držao svoje dijete, liječnik je postupio hrabro i s velikom pažnjom, stavljajući mu ruku na rame i tražeći da spusti dijete, govoreći mu: “Spusti tu bebu. Ovo je tvoje dijete.” Liječnik je pružio utjehu obitelji koja je tada prepoznala pravu vrijednost roditeljstva, bez obzira na spol ili fizičke karakteristike djeteta. To je bio trenutak spoznaje u kojem su oboje roditelja konačno shvatila da spol djeteta nije najvažniji, već je mnogo važnija ljubav, pažnja i odgoj koje im dijete treba.
Imam-hatib Muhamed Demirović zaključuje ovu priču s važnim napomenom da, iako je stvaranje potomstva Božja volja, nije uvijek nužno imati više djece određenog spola. Povremeno, jedno žensko dijete može biti od većeg značaja za obitelj nego nekoliko muških. Ističe da bi roditelji trebali prestati s fiksiranjem na spol i usmjeriti svoju pozornost na sreću, produktivnost i doprinos svakog djeteta zajednici. Demirović skreće pažnju na činjenicu da bi prava vrijednost djeteta trebala biti u njegovim sposobnostima, karakteru i tome što može donijeti svijetu, a ne u njegovom spolu. Na kraju, najvažniji cilj treba biti osigurati da svako dijete bude voljeno, poštovano i uzgajano u okruženju koje favorizira njegov rast i sreću.
