Dok već treći dan u Srbiji traje potraga z analom Dankom mi se prisjećamo slučaja od prije osam godina koji još uvijek nije razriješen a tiče se nestanka mlade djevojke. Unatoč opsežnoj osmogodišnjoj potrazi, Biljana Đorić (26) iz Mataruške Banje kod Kraljeva, nestala pod misterioznim okolnostima 2. prosinca 2015. godine, i dalje je nepronađena.U selu Banjsko Polje prije samo dva dana u 13 sati iz dvorišta svoje kuće nestala je mala Danka Ilić. Ovaj događaj ne samo da je uzburkao srbijansku javnost i pokrenuo široku raspravu, već nas je vratio u prošlost, točno 8 godina unatrag, kako bismo se prisjetili nestanka 19-godišnje Biljane Đorić.Bez sumnje, njen nestanak ostaje jedan od najzagonetnijih događaja u Srbiji.
Nakon studija na Ekonomskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici, krenula je na put u Kraljevo, svoj rodni grad, kako bi se tog dana ponovno susrela s obitelji.
Ona je u kiosku “Zadužbina” u Kraljevu kupila cigarete, a lokalu je povjerila putovnicu i telefon, samouvjereno izjavivši: “Ove će neko pokupiti”. Međutim, od tog trenutka nestala je bez traga, ne ostavljajući nikoga da zna gdje se nalazi.
Za Biljanom je trenutno raspisana žuta Interpolova tjeralica, a za svaku informaciju o njenom boravištu predviđena je novčana nagrada.
Posljednje poznate informacije o njezinom boravištu datiraju prije tri godine kada je navodno viđena u Grčkoj, kako radi u jednom butiku. Iznenađujuće, otkriveno je da je to zapravo djevojka iz Mataruške Banje koja nevjerojatno sliči mojoj kćeri Bilji. Osobno poznajem ovu djevojku.
Čovjek koji je ovo prijavio imao je dobre namjere, ali bilo je i lažnih tvrdnji da je viđena u Bosni i Valjevu. Temeljito smo istražili sve te tragove. Bilo je čak i dojava da je u Zaječaru, što je njenog kuma navelo da uđe u trag krivcu i privede ga u policijsku stanicu. No, pokazalo se da je jednostavno htio od nas iznuditi novac”, objasnila je prošle godine Vesna, Biljanina majka.
Vesna, Biljanina majka, i cijela njezina obitelj nepokolebljivo vjeruju u Biljanino postojanje i očekuju njezin konačni povratak. Osvrćući se na dan nestanka svoje kćeri, Vesna je ispričala:
Nije bilo nikakvih naznaka da posjeduje tu sposobnost, budući da obično nije problematična osoba. 2. prosinca sudjelovala je na kolokviju. Nakon što je završila oko 14 sati, imali smo razgovor. Izrazila je zadovoljstvo svojim nastupom te spomenula da će sutradan imati još jednu, istaknuvši potrebu učenja.
Dogovorili smo se razgovarati kasnije kako bismo joj dali vremena za učenje. Kasnije istog dana sjela je na vlak i otputovala u Kraljevo. U Kraljevu je slučajno na semaforu ostavila mobitel i putovnicu. Nažalost, zagubila je i osobnu iskaznicu te je morala zatražiti novu. Povjerila je te stvari trgovcu i obavijestila ih da će ih netko preuzeti. Pokušao sam je kontaktirati, ali nije odgovorila. Bilo je vrlo neobično za nju što nije odgovarala na moje pozive.
Nakon kratkog razdoblja čekanja na odgovor, odlučio sam nešto poduzeti i poslao sam poruku u kojoj sam izrazio svoju namjeru da uključim vlasti ako ne dobijem odgovor. Baš kad sam htio odustati i okrenuti se, prišla mi je mlada djevojka i neočekivano rekla: “Jesi li slučajno našao ovaj telefon na ulici?”
Tijekom Vesninog posjeta policiji, inspektorica je pitala je li razmatrala mogućnost da se zatekla u prostorijama samostana.Nakon toga, moja potraga za njom dovela me do raznih samostana. Ne znajući za njihove protokole, ubrzo sam otkrio da su novaci koji žele zadržati svoju prisutnost u samostanu tajnom na bilo koje vrijeme, bilo da je to godina, dvije godine, pet godina ili čak deset godina, vezani određenim pravilom.
Ne pokolebana, nastavila sam svoje putovanje od jednog samostana do drugog, nailazeći na isti odgovor svake opatice. Jedna je čak natuknula da zna gdje se nalazi, ali je odbila otkriti bilo kakve informacije. Odlučan, na kraju sam se uputio u Beograd, točnije u Patrijaršiju. Rečeno je da bi moja potraga bila uzaludna, ako bi doista željela anonimnost, jer nikada neću otkriti istinu.
Prema Vesninim riječima, postoji mogućnost da njezina kći boravi u krugu samostana.Nadam se i molim da je još živa. Iako sam otvoren za sve mogućnosti, moja najveća želja je da ona bude pronađena živa. Unatoč uvjeravanjima policije da će njezino tijelo biti otkriveno, postoji jedno mjesto koje nismo uspjeli pretražiti – crkva.
Čak sam se obratio i nadležnim tijelima za zaštitu građana, samo da me obavijeste da crkva djeluje kao zaseban entitet. Čak i ako je dala nepromišljenu izjavu u ljutnji, izražavajući želju da svoju prisutnost u samostanu drži u tajnosti 5 ili 10 godina, pa čak i ako je promijenila mišljenje nakon samo tjedan dana, ne bi joj dopustili da ode. Ovo striktno pridržavanje njihovog kanona ne bi bilo ugroženo.
U potrazi za odgovorima, posjetio sam Patrijaršiju i ponudio jednostavan zahtjev: direktnu potvrdu postojanja mog djeteta, bez otkrivanja konkretnog samostana ili biskupije. Morao sam znati živi li u samostanu ili ne. Marljivo sam istraživao samostane u Bosni i Crnoj Gori, čak sam išao toliko daleko da sam uključio inspektora koji se savjetovao s jednom igumanijom. Začudo, tvrdila je da je bila u mojoj rezidenciji, izjavu koju nisam mogao potvrditi. Čak i kad bi se izvršila pretraga, opatica je uvjeravala da će moje dijete ostati skriveno. Ovaj neobičan razvoj događaja ostavio me u nedoumici.
Kada je ispituju o svojoj percepciji da je živa, ona izražava proturječne emocije i, kao majka, odbija priznati ideju da nije živa.
To je izvan mojih mogućnosti. Vjerujte mi kad kažem da bi za mene bilo daleko jednostavnije iskušenje, iako nisam siguran hoćete li razumjeti, da sam otkrio njezino beživotno tijelo, a ne podnosio ovu mučnu muku. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da je preminula. U mojim očima ona ostaje živa i neću odustati od svoje nepokolebljive odlučnosti sve dok mi ne iscrpe i posljednji djelić snage.
Nemilosrdno ću se boriti i odvažit ću se na bilo koje mjesto koje ima i najmanju naznaku informacija. Ono što pogoršava ovu situaciju je trenutačni nedostatak ažuriranja. Vlasti su me obavijestile da su ispunile svoje obveze, da su iscrpile sve mogućnosti i da više ništa ne mogu učiniti.
Vesna je svih ovih godina izražavala svoje razočaranje nedostatkom pomaka u istrazi.Postoji osjećaj bespomoćnosti koji me izjeda, ostavljajući me bez ikakvih daljnjih radnji. Preklinjem sve koji imaju bilo kakva saznanja o njenom boravištu da mi se jave, pa makar to bilo i anonimno. Cijela obitelj trpi ogromnu bol, a svaka godišnjica nestanka njezine kćeri nesnosno je iskušenje.
Uz još dvije kćeri i sina, majka izražava duboku tjeskobu dok svjedoči kako njezin sin također moli Boga za Biljin siguran povratak. Nadalje ističe da se ne može otrgnuti upornom osjećaju da netko ima saznanja o tome gdje se Biljana nalazi.
