– Kako se bliži godišnjica masakra u osnovnoj školi Vladimir Ribnikar u Beogradu, srpski mediji i dalje pišu neke detalje oko koste Kecmanovića. Na sve to, bave se i njegovim roditeljima, koji su u procesu suđenja, i kojima također ne slijedi svijetla budućnost.
Očigledno je da je narod Srbije uporan u odlučnosti da uspomena na žrtve Koste Kecmanovića ostane urezana u njihovim srcima i mislima. U dirljivom iskazu sjećanja i poštovanja, pojedinci iz različitih generacija i regija zemlje okupljaju se kako bi odali počast žrtvama, odajući cvijeće, mazne igračke i iskrene poruke sućuti.
- I nakon deset i pol mjeseci od neviđene tragedije u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”, pločnici ispred škole i dalje su okićeni svijećama, igračkama i srdačnim porukama u čast stradalih učenika i njihovog domara. Narod Srbije i dalje pokazuje nepokolebljivu opredijeljenost da zauvijek ostane sjećanje na one koji su pogođeni djelima Koste Kecmanovića. Duboki osjećaj tuge i sjećanja nakon tragičnog gubitka nevinih života vidljiv je u pažljivo aranžiranim crnogoricama, ukupno deset, koje stoje kao dirljiv simbol vječnog postojanja. Prolaznici su preuzeli na sebe odavanje počasti žrtvama postavljanjem ovih stabala, dok iskrene pjesme koje su skladali prijatelji, obitelj i sugrađani dodatno pojačavaju kolektivnu tugu i služe kao trajno svjedočanstvo dubokog utjecaja ove tragedije.
Čak i kako vrijeme prolazi, nepokolebljiva podrška zajednice ostaje nepokolebljiva. Ljudi iz svih društvenih slojeva okupljaju se kako bi zapalili svijeće i stavili cvijeće i igračke kao iskrenu počast. Ovaj stalni prikaz jedinstva služi kao snažan podsjetnik da tragedija ostaje urezana u kolektivnoj svijesti, zauvijek utkana u tapiseriju njihove zajedničke prošlosti.
Trajna tuga koja je obavila zajednicu vidljiva je u mračnim prizorima ispred škole. Unatoč proteku vremena, tjeskoba uzrokovana gubitkom nedužnih života i dalje je duboka među bezbrojnim pojedincima. Stalna prisutnost upaljenih svijeća i svježeg cvijeća služi kao dirljiv podsjetnik na neizbrisiv trag koji je ostavio tragični događaj, zauvijek promijenivši živote pogođenih.
Srceparajući prizor u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” služi kao dirljiv podsjetnik na trajno nasljeđe i zajedničku odlučnost da se oda počast žrtvama ove nezamislive tragedije. Iskrene poruke upućene i žrtvama i školskom osoblju odražavaju duboku tugu, kao i nepokolebljivo obećanje da će se vječno obilježavati ovaj razorni događaj.
- Da vam podstaknemo pamćenje, stravičan incident dogodio se 3. maja u vračarskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. Mladić Kosta Kecmanović je oko 8.40 sati naoružan ušao u prostorije i brzom akcijom gađao zaštitara Dragana Vlahovića, smrtno ga upucavši s kapije škole. Tragično, tada je svoju pozornost usmjerio na tri nevine učenice, koje su također oduzele živote.
U odjelu VII/2 Kabineta za povijest Kostino nemilosrdno gusarenje nastavilo se. Inicirao je napad na svoju profesoricu povijesti Tatjanu Stevanović, prije nego što je oružje okrenuo na svoje vršnjake. Tragično, oduzeo je živote petero učenika i ozlijedio šest drugih.
Branko Anđelković dao je danas iskaz na Višem sudu u Beogradu u vezi sa sporom koji se vodi protiv Koste Kecmanovića i njegovih roditelja. Umjesto da otvoreno izrazi svoju bol na sudu, pronašao je jedinstven način da prenese goleme poteškoće koje doživljava bez Mare, vesele djevojčice koju je Kosta tragično odveo u razredu.
- Branko je izrazio želju za bijegom od stvarnosti i priznao da se okreće alkoholu kao mehanizmu za suočavanje. Izrazio je duboko razočaranje postupcima odgovornih u Ribnikaru, kao i roditeljima učenika i roditeljima maloljetnog ubojice. Branko je istaknuo da zločin nije počinilo nestabilno dijete, već vojno obrazovana osoba. Pitao se kako je ubojičin otac mogao tvrditi da je njegova obitelj uništena, a zanemariti utjecaj na druge obitelji. Branko je izrazio zabrinutost zbog nedostatka odgovornosti za zločin, jer se čini da se dječakovi roditelji ne smatraju odgovornima. Postavio je i pitanje zašto su psiholozi i pedagozi u školi, koji su trebali štititi djecu, i dalje zaposleni unatoč tome što to nisu učinili.
Unatoč uobičajenoj sposobnosti da smiješkom prikrije tugu, ovom nekonvencionalnom ocu troje djece to se u više navrata nije uspjelo dok je njegova supruga Dragana emotivno prepričavala najizazovnije trenutke svog života.
Važno je napomenuti da je tužbu pokrenula grupa od 27 tužitelja, koji su članovi obitelji žrtava masakra. Optuženi u ovom slučaju su maloljetni Kosta Kecmanović, zajedno s majkom i ocem. Konačnu presudu o tužbi donijet će sud, a tek po okončanju sudskog postupka odlučit će se o prihvaćanju ili odbijanju obiteljske tužbe, bilo u cijelosti bilo djelomično.
