Navršilo se tačno 14 godina od jezivog događaja u kojem je ubijena poznata jevačica a njen dečko je nakon što je usmrtio nju i sam počinio samoubistvo. Srbija je zastala kada je 16. ožujka 2010. odjeknula tragična vijest o preranoj smrti pjevačice Ksenije Pajčin i njezinog dečka Filipa Kapisode u njihovom stanu na Voždovcu.Javnost je ostala u šoku kada je otkrila da maneken ne samo da je oduzeo život voljenoj pop zvijezdi, već i tragično okončao svoj vlastiti.
Tragična sudbina zadesila je jednog od najzadivljujućih pojedinaca zajednice, što je rezultiralo dvjema ožalošćenim obiteljima zaogrnutim ruhom žalosti. Ljubica, Ksenijina majka, ne nalazi utjehu u srcu jer često posjećuje posljednje počivalište voljene kćeri na Novom groblju. Tijekom proteklih godina nijedna riječ nije sišla s njezinih usana o potresnoj tragediji koja je zadesila njihove živote. Dok je Ljubica dala svečano obećanje da o tome nikada neće javno govoriti, njen brat Nikola Kostić prije četiri godine hrabro je ogolio dušu za nova.rs. Stric Ksenije Pajčin, stanovnik Amerike, izrazio je namjeru da ove godine prisustvuje komemoraciji, iako ne dolazi svake godine. On vjeruje da starost ima sposobnost desenzibilizirati pojedince na bol, čineći je lakšom za rukovanje za one koji promatraju. Pronalaženje utjehe u bilo čemu pokazalo se izazovnim zadatkom za majku, unatoč njezinom objašnjenju da koristi ponos na Kseniju i ono što im ona znači kao sredstvo za liječenje njihove tuge.
Tek nakon devet i pol godina Ljubica je konačno odlučila skinuti crninu, a tek nakon toga počela je pokazivati znakove poboljšanja. U mom slučaju sam promjenu napravila nešto ranije, ali je Ljubici trebalo više vremena. Odluka da prestane nositi crnu odjeću bila je u potpunosti njezina; nitko je nije tjerao na to.
Nikola se prisjeća pokušaja utjecaja u prošlosti, vjerujući da je nošenje crnog štetno za njezinu dobrobit i da će doživjeti poboljšanje ako ga napusti. Međutim, ona je odlučno odbila, pronalazeći utjehu u tami. Unatoč podnošenju boli povezane s tim, trenutak transformacije dogodio se kada je konačno skinula boju, udahnuvši život natrag u svoje postojanje. Vlastitim trudom i uz vodstvo terapeuta postigla je značajan napredak u osobnom rastu. Ovo joj je putovanje pružilo novootkriveni osjećaj svrhe, eliminirajući potrebu za traženjem utjehe u romantičnoj vezi. Okružena grupom odanih prijatelja za cijeli život, nikada nije sama u svojim borbama. Dok se drugi možda klone razgovora o Kseniji, moja prijateljica Ljubica i ja prihvaćamo priliku njegovati uspomene na nju, izbjegavajući spominjanje nesretnog događaja koji se dogodio. Napredak koji je Ljubica postigla u proteklih šest mjeseci je sasvim zadovoljavajući. To je vidljivo od trenutka kada smo se preselili u naš novi stan u Zemunu. Prihvatila je uzbuđenje selidbe i dobro se snašla u novoj sredini. Nedvojbeno su te promjene imale pozitivan utjecaj na njezin razvoj, iako neznatan.
Prije godinu dana, kada je konačno smogao hrabrosti suočiti se s Mirkom Kapisodom, Filipovim ocem, opisao je osjećaj kao da mu je s grudi skinut težak teret. Unatoč njegovoj ravnodušnosti, skupio je hrabrosti da mu se izravno suoči i upusti se u razgovor licem u lice. Kao što nas je Filip udaljio, toliko ih je i onih koji su učinili isto. Ove osobe ne mogu biti pozvane na odgovornost. Ne mogu niti tvrditi da su zanemarivali komunikaciju s nama kroz ove godine. Suosjećam s poteškoćama s kojima se ljudi suočavaju i potpuno razumijem njihovu situaciju. Nisu imali namjeru nauditi, zbog čega je prošlo više vremena. Bila bi to užasna situacija za svakoga, ne samo za nas. Suzdržavam se od toga da ih osuđujem za bilo što. Dobro sam svjestan emocija koje proživljavaju.
Na Cetinju imam sreću što imam širok krug prijatelja, od kojih je jedan bio angažiran u uzbudljivom svijetu moto utrka, baš kao i Filipov otac. Putevi su nam se prije ukrstili, ali nisam shvatila da je to on. Izrazio je želju da se nađemo, pokušao me kontaktirati preko zajedničkog poznanika, ali ja sam to odbila. Na kraju sam zatražio njegov telefonski broj kako bih ga mogao kontaktirati kad budem bio spreman, a ta se razmjena dogodila prije godinu dana.
Susret s njim u Podgorici nije bio ugodno iskustvo ni za jednog od nas. Međutim, imao sam prednost što sam bio bolje pripremljen. Unatoč tome što sam došla do točke u kojoj sam htio odustati, odlučila sam ga ponovno nazvati kasnije. Naposljetku smo se dogovorili da se nađemo u diskretnom restoranu izvan grada, osiguravajući da naš susret prođe nezapaženo od svih koji nas poznaju. Bez sumnje, on se tijekom cijelog procesa suočavao s većim izazovima. Kostić ima razumijevanja za Momira Kapisodu i pokazuje promišljenost aktivnim izbjegavanjem neplaniranih susreta s njim.
Tijekom našeg razgovora rekao je da kada sam u gradu ne izlazi van, ne iz straha, već da svojom prisutnošću ne stvara nelagodu ni nama ni našim zajedničkim poznanicima. Svima je lakše otkad su nam se putevi ukrstili. Pred kraj, Filipov otac mi je otkrio: “Od tog incidenta suzdržavam se od posjeta Beogradu. No, ako bih otišao, prioritet bi mi bio da prvo posjetim Ksenijin grob.” Uistinu, on je izuzetna osoba, zaslužuje najveće poštovanje. Ponašao se izvrsno, kako je izjavila ujak Ksenija Pajčin, koja je zatim prenijela reakciju svoje majke Ljubice na susret s Kapisodom. Po mom dolasku u Beograd Ljubica je bila potpuno nesvjesna situacije. Suzdržao sam se od razgovora preko telefona, umjesto toga čekao sam da se nađemo licem u lice. Čim smo se upoznale, zagrlila me, poljubila me u obraz i izgovorila riječi: “Imala sam osjećaj.” Njezin odgovor nije pokazao ni podršku ni protivljenje.
