Njegove pjesme i knjige su i dan danas obavezna lektira u školama a teško da će se uskoro ponoviti takav talenat za pisanje kod nas. Branko Ćopić, vrlo značajna ličnost srpske književnosti, tragično je završio 26. ožujka 1984. godine skočivši s Brankovog mosta. Dokumentarni film “Moja mala iz Bosanske Krupe” reditelja Puriše Đorđevića pruža uvid u posljednja dva sata života cijenjene srpske spisateljice. Ovaj film temelji se na potresnoj priči Momčila Srećkovića, mještanina Zabrežja kod Obrenovca, kojeg su Ćopić i njegova supruga Bogdanka tijekom djetinjstva odgajali i školovali u Beogradu. Srećković, koji je uz Ćopićevu podršku kasnije postao novinar, za Novosti je podijelio proširenu verziju svog svjedočenja.
Srećković se prisjeća slučajnog susreta s Brankom 14. srpnja 1964., prigodom značajne prigode primanja cijenjene nagrade Poletarac za najbolju pjesmu. Srećković se neobjašnjivo svidio Branku, tadašnjem članu žirija. Do danas je razlog ostao misterij. Branko i njegova supruga Bogdanka odvažili su se na selo i predložili Srećkovićevim roditeljima da oni preuzmu odgovornost za njegovo školovanje. Gotovo pet godina boravio je u njihovom domu, gdje su ga prihvatili kao člana obitelji i primili neprocjenjive životne lekcije. U početku mu je nedostajalo samopouzdanja i osjećao se nesigurno, pa je pribjegao obilježavanju svakog kuta kredom kako bi osigurao da se može vratiti kući u nepoznatom gradu Beogradu. Ali uz Brankovo vodstvo, postupno je otkrivao skrivene dragulje grada i stekao dublje razumijevanje života u njemu. Branko mu je povjerio mnoge intimne pripovijesti, koje su obuhvaćale priče iz njegovih ranih godina, priče o rodbini, prva ljubavna iskustva i početke njegovih književnih nastojanja. Ispričao je svoj prvi pothvat u Beograd 1935. godine, usamljeni dolazak bez ikakvog dočeka na željezničkom kolodvoru, zbog čega je proveo noć ispod Savskog mosta. Kroz njegove riječi i pripovijesti razotkrivena je prava bit i obilje njegova lika.
Pokazujući istinsku brigu za svog mladog šegrta, Branko Ćopić ga je oslovljavao s “moj dečko”, a ne po imenu. Ova iskrena gesta samo je jedan primjer njihove duboke veze. Branko Ćopić, izvanredni pisac, iza sebe nije ostavio samo zapaženu književnu ostavštinu, već i duboko dirljivu priču koja pokazuje njegovu suosjećajnost i posvećenost dobrobiti i obrazovanju mladih ljudi, što je pokazao njegov odnos s Momčilom Srećkovićem. Kada je tog kobnog ponedjeljka, 26. ožujka 1984. godine, Ćopić donio konačnu odluku o okončanju života, obratio se za pomoć Momčilu. Oko dva popodne Branko me hitno kontaktirao telefonom, inzistirajući da ima nešto vrlo važno za podijeliti. Bez odlaganja sam krenuo u Beograd, da bih po dolasku otkrio da on nije prisutan u svojoj rezidenciji. Cica me obavijestio da se osjeća potišteno i da ga mogu naći kako sjedi u parku. Smjestio sam ga na klupu, pogleda uprtog ispred sebe, a on mi je rekao ove riječi: “Žao mi je tebe, dragi moj prijatelju. Dobio sam još jedan poziv za policijsko ispitivanje, jer me žele mučiti. , oni više neće imati moć da od mog života naprave pakao. Jarane, prijatelju, zatvaram svoju ‘dućan’ i povjeravam ti ključeve da ih baciš u dubinu rijeke Save. Predložio je šetnju, predložio da krenemo od Terazija do hotela Moskva, gdje bismo se mogli opustiti u bašti i uživati u osvježavajućem koktelu. Branko je bio prilično razgovorljiv, brzo je pričao o svojoj ljubavi prema Pustolovinama mačka Toše i stručnosti u prozi. Također je naglasio da se trebam potpuno kloniti politike. Unatoč kasnom satu, inzistirao je da krenemo prema Zelenom Vencu. Tijekom cijele šetnje nastavio je strastveno govoriti, izražavajući svoju frustraciju što su njegove bajke ukradene i sada su zastarjele. Požalio se da se nad nevinim slikama koje je stvorio nadvio osjećaj hladnoće i magle te je otkrio da su sve njegove priče napisane u znak poštovanja prema onima koji se neustrašivo suočavaju sa smrću.
Prema Srećkovićevom kazivanju, tako su stigli do Savskog mosta – Branko je imao namjeru pokazati kamenu klupu na kojoj je proveo prvu noć u Beogradu. Međutim, dok se naginjao, naočale su mu slučajno skliznule i pale. Mahnito se uspinjući stepenicama u potrazi za njima, vratio sam se i otkrio Brankovu odsutnost. U mraku sam ga konačno ugledao, već na pola mosta prema Novom Beogradu. Žurno sam ga potjerao, dozivajući njegovo ime, ali zvona s obližnje katedrale ugušila su moje molbe. Najstrašniji aspekt muke bio je trenutak kad sam zaostao samo deset koraka za Brankom, gledajući kako se naginje prema metalnoj ogradi i nestaje. Obuzeo me šok dok sam se ošamućeno spuštao niz stepenice, samo da bih zatekao Branka kako nepomično leži u lokva krvi, oči širom otvorene… Po dolasku i policije i Hitne pomoći uslijedio je šok koji je uslijedio jer su ga ispitivali o tome da nije intervenirao u Ćopićevom samoubojstvu, pa čak i sugerirali da je on odgovoran za njegovo guranje s mosta. Neumorno ispitivanje konačno je prestalo kada je Bogdanka stigla u policijsku postaju, naoružana oproštajnim pismom koje je Branko ostavio iza sebe, otkrićem koje je otkrila upravo te noći.
Branku je nanesena ogromna nepravda i nesaglediva zloba. Bezbrojne kolege, pisci i drugovi, ali i prijatelji, napustili su ga i izdali. Njegov odlazak dogodio se uz malo pompe, ali film Puriše Đorđevića nastoji ispraviti tu nepravdu otkrivajući istinu iza Brankove odluke da si oduzme život. Nakon Ćopićeva tragičnog samoubojstva, riječi rastanka nisu otkrivene. Tek kasnije njegova supruga Bogdanka – poznata i kao Cica – slučajno je naišla na njega, skrivenog u limenoj kutiji s natpisom “Pelikan”, gdje je inače držala svoju kolekciju pribadača. Odgovornost za njegovu preranu smrt leži isključivo na njemu samom. Unatoč naporima brojnih odanih prijatelja koji su ga pokušali izbaviti iz teške situacije, njihova se pomoć pokazala uzaludnom. Ovom nemilom događaju nazočio je Hector, meksički veleposlanik koji trenutno boravi u Turskoj, te Selim Numić, Ratko Novaković i Cica koji su tragično završili. Čak se i podrška Samovih brojnih čitatelja pokazala nedostatnom. Ako postoji način da ga poštedim poniženja i sramote koju osjećam, molim vas da mi pomognete. Zbogom, i lijepa i zastrašujuća egzistencija! Ova sumorna izjava dana je u ožujku 1984.
