Pripadnici starijih generacija se dobro sjećaju lika i uloga koje je ostvarila ova poznata glumica. Rođena 1941. u Grockoj, Stanislava Pešić odrasla je na Tašmajdanu, gde se rado prisećala svog detinjstva. Njezin otac Dušan bio je zamjenik državnog odvjetnika, a majka Vera karijeru je posvetila predavanju francuskog jezika. U prvim godinama baka Desa iz Zaječara imala je značajnu ulogu kao mudra ličnost. U knjizi “Devetnaest društvenih igara” Stanislava Pešić prisjeća se tih sjećanja, navodeći: “Očeva je plaća bila mizerna, pa za razliku od druge djece, nismo imali luksuz jesti med, nego smo ručali mast i kruh. Sjećam se da sam se sramila što mi moramo jesti masnoće dok druga djeca uživaju u medu.Sutradan, unatoč teškom kretanju, baka je izašla na šetnicu i vikala koliko god je glas mogla nositi: ‘Vesna, Mirjana, Staša, vrijeme je za užinu! Med i kruh!’ Požurili smo bez oklijevanja, a baka nam je stavila topao kruh u ruke, tjerajući nas da trčimo dok ne budemo potpuno prekriveni slojevima odjeće i da brzo jedemo ne dopuštajući da itko drugi kuša. Dok smo jeli kruh, toplina je izazvala mast da se topi stvarajući iluziju ‘meda i kruha’…
Staša Pešić tijekom tinejdžerskih godina sudjelovala je na audiciji za kazalište mladih i izašla kao pobjednica. U nazočnosti Ljube Tadića i Vere Belogrlić održala je zapaženu izvedbu Zmajeve “Burnt Song” i besprijekorno izvela monolog majke koja je tragično okončala život svog sina iz “Holy Flame” Somerseta Moma. Po završetku nastupa, Ljuba Tadić upitao je mladu djevojku: “Poznajete li ikakve duhovite anegdote?” Nažalost, odgovorila je sa suzama, priznajući da nema takvo znanje. Dok sam plakala, nastavio je recitirati zbirku zabavnih naslova pjesama, sve dok nisam spomenula da poznajem ‘Otac i sin’ Đure Jakšića. U govoru mi je smetalo mucanje i pogrešno naglašavanje pojedinih riječi. Ipak me pohvalio, govoreći: ‘Bravo, bravo!’ No, pojasnio je da pjesma nije bila zamišljena kao komična, već melankolična. Cijelo vrijeme ove razmjene ostala sam u jecanju”, ispričala je Staša Pešić. Tijekom srednje škole pokušala se baviti glumom, nesvjesna majčinog uplitanja u odluku povjerenstva da joj uskrati upis. Povjerenstvo je postavilo pitanje o vrstama riba koje se uzgajaju u Prespanskom jezeru, na što je priznala nedostatak znanja. Na to su je prekorili rekavši: “Želiš biti glumica, a ne znaš kakve ribe žive u Prespanskom jezeru!”
U karijeri je tumačila različite likove poput Ane u “Švabici”, Maše u “Galebu” i Anđelije u “Maksimu Crnojeviću”. Dodatno, prihvatila se izazova izvedbe monodrame prema knjizi Orijane Falače “Pismo nerođenom djetetu”, s ciljem da pronikne u složenost majčinstva uz profesionalne borbe. Prepoznala je da je ovo zajedničko iskustvo među suvremenim ženama i osjećala se ponukanom rasvijetliti svoje osobno putovanje i univerzalne stvarnosti. Svjetska praizvedba ove monodrame održana je 18. studenoga 1982. u Jazz klubu Doma omladine u režiji Slobodanke Aleksić, što je dokumentirano u katalogu izložbe. Valja napomenuti da Falača dosad nije dala dopuštenje da bilo tko eksperimentira s njezinim tekstovima. Stanislava Pešić se prvi put susrela sa svijetom kinematografije 1958. godine kada je naišla na filmove “Snovi vjetra” Kokana Rakonjca i “Diližansa snova” Soje Jovanović. Ulogom u filmu “Pesma”, adaptiranom prema istoimenom romanu Oskara Daviča, donijela joj je prestižnu pulsku “Zlatnu arenu”.
Olga, lik iz televizijske serije “Kazalište u kući”, stekla je golemu popularnost u Jugoslaviji. Izrazila je: “Žene u Zagrebu oponašale su moj stil odijevanja, dok su one u Ljubljani usvojile moju frizuru. U Skoplju su se smijale baš kao i ja.” Publika ju je obasipala jednakim obožavanjem, o čemu svjedoče vozači kamiona koji su oblijepili njezine slike i vojnici Lašine (Ljiljane Lašić) koji su joj iskazivali podršku. Godine 1997. Stanislava Pešić preminula je u 56. godini života. Jovan Ćirilov je u svojim suvremenim zapisima primijetio njezino namjerno njegovanje izvjesne naivnosti, koju sam uvijek tumačio kao čistoću njezina pogleda na svijet. Potječući iz intelektualne obitelji, imala je duboku čežnju za utjelovljenjem uljuđenosti i stanovanjem u profinjenom okruženju. Međutim, ona nipošto nije bila nefleksibilna u svojim uvjerenjima. Pripadala je kategoriji osoba koje odišu radošću. Ta ju je karakteristika definirala tijekom najsjajnijih godina njezina života i ostala nepromijenjena čak i dok se približavala kraju svog putovanja.
