Mnogo je poznatih sportista sa ovih prostora, koji su uspjeli u svojim karijerama, ali im je zdravlje u ključnom trenutku okrenulo leđa. Danas govorimo o legendi košarkaškog kluba Partizan, koji je imao kariejru za pamćenje. Cijela porodica je bila iza njega u najtežim trenutcima a danas govorimo i o njegovim početcima.
Od mladosti je odlučio voditi život poput lava, potvrđujući svoju dominaciju i uzdižući se do vrha svijeta košarke. Ova nepokolebljiva odlučnost definirala je njegov stil igre: bez straha, nikada nije odstupio, čak ni usred kaosa svađa na terenu.
Zbog bavljenja košarkom i Partizanom doživio je raskid dva braka. Iako se suočavao s privremenim neuspjesima uzrokovanim srčanim udarima, uspio se oporaviti. Ta iskustva opisuje kao trenutke kada je bio blizu prijelaza na drugu stranu, ali je na kraju izbjegao platiti cijenu.
Životna priča Gorana Grbovića, renomiranog igrača Partizana i naše reprezentacije, otkriva nam se njegov put od igrača do cijenjenog čelnika Beogradske arene. Prije svega, zaronimo u prve godine provedene u južnoj srpskoj pokrajini.
Moje rodno mesto su Dečani na Kosovu i Metohiji, jer je moja baka služila kao babica u tom kraju. Školovala se u Kraljevini Jugoslaviji i imala je privilegiju biti pitomcem Kraljice Marije. Po završetku studija na renomiranoj školi u Beču, raspoređena je na rad u domovinu, točnije na Kosovo. Samim tim, većina članova moje obitelji je rođena tamo, uključujući i moju majku koja je također rođena Dečanka. Zanimljivo, naši korijeni vuku iz Kruševca iu tom gradu sam proveo svoje formativne godine. Ovu osobnu priču ispričao je Grbović u razgovoru za Kurir.
Raspitujući se o njegovom podrijetlu, obratili smo se glasovitom letačkom asu i zamolili ga da rasvijetli svoju obiteljsku lozu.
Otac mi je porijeklom s Peštera, ali se 50-ih godina preselio u Kruševac gdje se ukrstio s mojom majkom glumicom. Kao rezultat toga, moja obitelj utjelovljuje spoj planinske i urbane loze. Tijekom odrastanja bila sam izrazito vezana uz očeve korijene, točnije Pešter. Moje odrastanje odražavalo je odgoj drugih obitelji radničke klase u to doba u našoj golemoj i dobro uređenoj zemlji. Čim bi škola završila, izjurili bismo van i bavili se raznim sportskim aktivnostima. Otac dosta dugo nije imao pojma da igram košarku. Zapravo, mislim da nije u potpunosti shvatio pravila igre sve do kasnijih godina svog života.
Zbog moje žustre prirode kao djeteta, nikada nisam odustao od izazova. To je značilo da ću se tijekom dana u školi naći u bezbrojnim svađama, što je zabrinulo mog oca. Jednom prilikom, tijekom školskog prvenstva na kojem se okupilo veliko mnoštvo, počeli su skandirati: “Hump, Hump!” Pogrešno pretpostavivši da sam upleten u još jednu svađu, moj me otac, naoružan svojim pouzdanim kišobranom, nastavio loviti po terenu. Bilo je potrebno malo uvjeravanja, ali uspio sam ga uvjeriti da je moje sudjelovanje u igri bilo iskreno.
Dok sam bio u Borcu i moja prva ljubav je odlazila na studij u Kruševac ili Beograd, komunikacija se svodila na pisana pisma, što u današnjem svijetu djeluje gotovo nadrealno. Gledajući unatrag s ove distance, nosi osjećaj ogromne romantike, unatoč nesretnom kraju veze. Živa su mi sjećanja i na moj prvi poljubac tijekom osnovnoškolske ekskurzije. Bilo je to drugačije vrijeme, konzervativnije, a iskustvo je bilo toliko intenzivno da me nije držalo budnom noću. Da bih to kompenzirao, okrenuo sam se sportu i adrenalinu koji je on pružao. To me izjedalo, i fizički i psihički. Godine 1983. ušao sam u reprezentaciju, što je donekle usporilo moju karijeru. U početku nisam bio pozvan; još se netko ozlijedio i ja sam doveden kao zamjena. Sa 22 godine sam bio prvi strijelac Partizana i svrstan među tri najbolja u cijeloj zemlji. U početku su me zvali da igram za B reprezentaciju na nekoliko turnira, gdje nas je vodio Duda Ivković.
Moja je ambicija izaći kao pobjednik na turniru u Sofiji, gdje ću pokazati svoje vještine najboljeg igrača turnira, potaknut snažnom odlučnošću. Igrom sudbine dobio sam poziv da zamijenim ozlijeđenog Mihovila Nakića. Kao mladić donio sam svjesnu odluku da postanem dominantna sila, uzdižući se na vrh hijerarhije. Međutim, ovaj izbor ima svoju cijenu jer su naši životi skraćeni i opterećeni golemim pritiskom. To je odluka koja podrazumijeva zanemarivanje i zanemarivanje prave biti životnog sustava. Kad god me pitaju o Partizanu, čini mi se kao da je vrijeme stalo cijelu godinu. Dapače, čak bih i pauzirao dvije-tri godine! Od malih nogu moja je težnja bila igrati za taj klub. Partizan mi je značio sve, doveo do žrtvovanja društvenog života, prvih ljubavi, pa čak i brakova. Posljedice tih žrtava ostale su dugo poslije. Osim toga, gubi se istinska veza sa svojom djecom, kako aspekt zajednice nestaje.
Kako se djeca ne bi uzbunila, odlučila sam ne kontaktirati ih odmah. Umjesto toga, nazvao sam suprugu i obavijestio je da imam srčani udar. Međutim, isprva je mislila da se šalim. Kad smo stigli u Urgentni centar, ostao sam s njom povezan telefonom, na njezinu molbu da ne prekidam vezu. Istog trenutka kad sam izgovorio riječ “U redu”, došlo je do srčanog udara. Supruga je bespomoćno slušala dok sam bio podvrgnut reanimaciji i elektrošokovima. Zvuk udaraca odjeknuo je telefonom, glasno odjekujući. Kao da me na silu probudila sestra Olja koja me snažno čupala za uši i vikala:
“Ne daj da zaspim!” Na kraju je ugrađen stent, čime je muka privedena kraju. Soba u kojoj sam našao utjehu bila je udaljena samo sedam metara, ali činilo mi se da su ti metri bili cijela vječnost koju treba prijeći. Kakav je stres moja supruga doživjela dok je sve to slušala može se samo zamisliti. Nisam od onih koji se lako predaju strahu, ali u tom trenutku, činilo se da se tama nadvija na kraju tunela.
Podsjećam se na neizmjerno bogatstvo koje sam imao da se s nekim oprostim, dok su drugi lišeni te mogućnosti. Možda zvuči mračno, ali ako je smrt neizbježna, neka se dogodi na mjestu koje mi je od velike važnosti. Ovo iskustvo nije promijenilo moju srž bića; ono što mi je uistinu važno je kalibar života, a ne trajanje. Jer kad netko živi s duhom lava, samo mlađi lav može izazvati njihovu vladavinu.
