– Kao što i sami moete da zaključite po naslovu našeg današnjega članka, govorimo o Mršal Titu. Čovjek je to, koji je obilježio skoro 40 godina istorije stare Jugoslavije. Mi danas govorimo o njegovom ljubavnom životu, koji je imao i nekoliko tajni.
U značajnom vremenskom periodu Nada Budisavljević, sestra Jovanke Broz, proživljavala je dugotrajnu razdvojenost od braće i sestara. Nakon prerane smrti roditelja, Nada i njihova druga sestra Zora uglavnom su boravile u internatima, domovima za nezbrinutu djecu i raznim rezidencijama. Nakon uspješno završenog studija engleske, talijanske i svjetske književnosti, Nada je započela karijeru knjižničarke u Titu. Sve vrijeme boravka u Užičkoj 15 s Jovankom i Titom odlučila je šutjeti o osobnim stvarima svoje sestre i šogora. Unutar kuće Nada je dala spomena vrijedno otkriće o postojanju neotkrivenih stvari.
- Dva su primarna čimbenika pridonijela prikrivanju ovih stvari. Prvo, smatrani su osobnim tajnama. Drugo, neizgovoreni sporazum zabranjivao je raspravu o bilo kakvim incidentima koji su se dogodili unutar prostorija. Nada je pretpostavila da su možda postojale ugovorne odredbe ili sporazumi koji su zabranjivali osobama koje su služile Titu i Jovanki da odaju bilo kakve aspekte svog privatnog života.
Iako sama Nada nije potpisala takav ugovor niti je to od nje izričito zatraženo, njezino veliko vrijeme provedeno s njima omogućilo joj je da shvati implicitnu prirodu ovih tema. U svojoj publikaciji iz 2015. pod naslovom “Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz” dala je značajne uvide u živote maršala i njegove supruge, otkrivajući ključne detalje. Po završetku rata, Jovanka je donijela odluku da nas upiše u posebna sirotišta, a kasnije smo se Zora i ja preselili u Beograd. U tom novom gradu zajedno smo stanovali u skromnoj jednosobnoj kućici u Užičkoj 16. Bili smo ispunjeni neizmjernim ponosom saznanjem da je Jovanka bila zaposlena kod Tita.
Međutim, nismo znali o bilo kakvoj romantičnoj vezi između njih dvoje. Jovanka nikada nije s nama podijelila takve detalje, niti je spomenula postojanje još jedne osobe u svom životu. Odlučila je taj dio svog života zadržati u tajnosti. Unatoč neosporivoj atraktivnosti, Jovanka nikada nije tražila svjetla reflektora niti isticala svoj izgled. Ideja da razgovara o potencijalnim partnerima ili romantičnim pothvatima nikada joj nije ni pala na pamet. Bila je 1952. godina kada je bacila bombu na Zoru i mene – neočekivano se odlučila udati za Tita.
Težina ovog otkrića potpuno nas je ostavila bez riječi, baš kao kad je objavila srceparajuću vijest o smrti našeg brata. Kao što sam uvijek tvrdio, ušla je u brak sa svojim idolom. On je u našim očima nadišao puku ljudskost; utjelovljivao je ideal. Kad nam je to otkrila, nismo progovorili ni jednu riječ. Rame uz rame spuštali smo se s Topčiderske zvezde. Zora i ja smo njezine riječi shvatili kao znak da se povučemo u svoje prebivalište. Naše suze su prestale. Nakon toga, poziv nam je uputio Tito, koji nam je kao uvažene gošće odredio svoju suradnicu Jovanku.
- To je u nama usadilo duboki osjećaj nelagode. Međutim, Tito je posjedovao izvanredan talent da ublaži strepnju okoline i oslobodi ih iz njezinih ruku na izvanredan način. Ukazao nam je razinu poštovanja koja je obično rezervirana za odrasle, gesta koja me zatekla nespremnu. Nikad prije nitko me nije ponudio vinom, pa je ovaj trenutak bio još iznenađujući i nestvarniji. Pogledao sam po prostoriji, tražeći još nekoga tko bi mogao uputiti sličan poziv, ali moja se potraga pokazala besplodnom. Bio je to trenutak nevjerice, jer je ovo bilo jedno potpuno novo iskustvo za mene. Od tog trenutka nadalje, nastavio se raspitivati o našim mislima o raznim stvarima. Sam čin da netko cijeni moje mišljenje ostavio me je zapanjenom, jer nitko nikada prije nije pokazao toliki interes za moje misli. Tito je bio prva osoba koja je iskreno tražila moj doprinos, au budućnosti je često tražio moj stav o raznim temama, čak i onima koje nisu bile vezane uz politiku.
- Pokazao je istinsku znatiželju u mojim mislima u vezi s događajima koji su se odvijali oko nas. Nadalje, ljubazno nam je dopustio da istražimo njegovu sobu i ured koji se nalazi u Užičkoj 15, na prvom katu. Umjesto u prostranoj blagovaonici, uživali smo u jelu u manjem kabinetu. Nakon našeg obroka pružio nam je sigurnost, uvjeravajući nas da će naši životi ostati nepromijenjeni, nastaviti kao i prije. Jedina promjena bila je njegova prisutnost, zajedno s Jovankom, da nam pruži podršku. I tako se dogodilo.
Naša trenutna životna situacija ostaje nepromijenjena, no on je sada preuzeo dužnost snositi naše financijske terete, jer je Jovanka otpuštena i više nije zaposlena. Prilikom posjete Užičkoj 15, Zoru i mene obuzeo je osjećaj mira. Iako su naši životi ostali nepromijenjeni, naš pogled na Tita doživio je nevjerojatnu metamorfozu. Nekoć cijenjen kao idol i simbol, sada se otkriva kao iskreno ljubazan i privržena osoba, koja nadilazi puku običnost i zrači dobrohotnošću. Njegova naklonost prema meni bila je autentična, a moja stalna prisutnost unutar obiteljske jedinice učvrstila je moj značaj. U početku je njegova ljubav prema Zori bila izraženija, jer je savršeno utjelovila njegov idealni tip mlade žene, dok sam se ja neprimjetno uklopila u tkivo kućanstva. Njegovo duboko obožavanje prema meni bilo je očito u mojoj nepokolebljivoj predanosti Jovanki, odražavajući njezinu nepokolebljivu predanost njemu. Iskreno je cijenio moju ljubav i altruističnu pomoć, što mu je donijelo neizmjernu radost.
Tito je preuzeo očinsku ulogu u mom životu. Kad smo stigli u nježnu dob, bili smo lišeni očinskog utjecaja, ali Tito je uskočio da ispuni tu prazninu. On je postao naš neslužbeni oslonac, od trenutka kad se Jovanka udala, pa do moje prve plaće. Dočekao nas je raširenih ruku, kao produžena ruka same Jovanke ili nešto u tom smislu. Osjećala se kao da smo njezini rođaci. Nevjerojatno, odnosio se prema nama s istim poštovanjem i obzirnošću koji su obično rezervirani za odrasle. Cijeli život sam ga smatrao očinskom figurom i moji osjećaji prema njemu nikada nisu posustali. Osim toga, vrijedi istaknuti da je bio jako ponosan na moje uspjehe, konkretno na moju poziciju predavača engleskog jezika u Časničkoj školi jezika. To je bila tema koju je dosljedno podržavao i isticao, naglašavajući moju sposobnost educiranja časnika pod mojim vodstvom na engleskom jeziku.
