Josip Broz Tito je definitivno jedan od najvećih svjetskih lidera svih vremena. Mnogi su poslije njegove smrti tvrdili da je u pitanju apsolutni diktator, te da niko nije imao pravo glasa. Međutim, kada se povuče paralela sa današnjim vremenom, mora se priznati da je život bio puno bolji i da se lagodnije živjelo bez stresa kakvog imamo danas.
Nakon šest desetljeća šutnje, Herta Haas, poznata kao jedna od Titovih voljenih družica, napokon je progovorila o svojoj burnoj romansi s bivšim jugoslavenskim vođom, s kojim ima sina Mišu.
Nadolazeći film Lordana Zafranovića čija će premijera biti krajem studenog zadire u mračnije aspekte ljubavne priče Herte i Josipa Broza. Zafranović je u intervjuu za zagrebački tjednik Globus iznio neke intrigantne detalje o njihovoj vezi. Prema njegovim riječima, Herta je pričala o svojim iskustvima s Titom ukupno 14 sati, raspoređenih u dva dana. Iako je Tito tijekom zajedničkog vremena imao ljubavnicu, 91-godišnja Herta, koja s kćerima trenutno živi u Beogradu, ne zamjera mu ništa. Vjeruje da ih je rat na kraju razdvojio. Ljubavna afera između Tita i Herte Haas započela je 1937. u Parizu, živahnom središtu tadašnjih lijevih intelektualaca. Zbog Titove ilegale nikada se nisu vjenčali, a na kraju su se rastali u Jajcu 1943. godine, za vrijeme Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Kroz Hertin iskaz i iskaze drugih svjedoka stječemo uvid u drugu Titovu stranu. Osim njegovog imidža nepokolebljivog političara, nazire se njegova hedonistička priroda i potvrda njegove afere s Davorjankom Paunović, zvanom Zdenka, dok je bio s Hertom.
Smatrana Titovom najomiljenijom, nije samo bila njegova tajnica, već je imala i posebno mjesto u njegovom srcu. Tragično, podlegla je tuberkulozi 1947. godine i po Titovoj naredbi svoje posljednje počivalište pronašla u mirnom okruženju konaka na Dedinju.
Tijekom svoje ispovijesti Herta je otkrila dosad neotkriveni aspekt: trenutak kada je Titu u Istanbulu, na povratku iz Moskve, predočila krivotvorenu putovnicu. Istovremeno, Titu je povjerena imperativna rezolucija koju je trebalo dostaviti u Zagreb. Međutim, zbog sve većeg Hertinog straha, dokumenti su morali biti učinkovito sakriveni. Zbog toga su pažljivo smotani, omotani kondomom i diskretno stavljeni u tubu paste za zube.
Kao osoba bez dokumenata, ključno je biti štedljiv u svakom aspektu života, osim kada je u pitanju izgled. Tu je mudrost Tito prenio Herti, koja je po dolasku u Split 1938. ili 1939. godine doživjela temeljitu pretresu. Tijekom potrage Titov kožni kovčeg ostao je neprimijećen, dok je Hertin kartonski zaokupio pažnju policije.
Film Lordana Zafranovića dočarat će razne trenutke iz njihove veze, među kojima su i ovi spomenuti. Vrijedi napomenuti da će Ivan Ivanji, cijenjeni prevoditelj Josipa Broza Tita i drugih jugoslavenskih dužnosnika, ispričati fascinantne anegdote iz tog vremena.
Tijekom zajedničkog ručka u Dusseldorfu 1974., predsjednik pokrajinske vlade Heinz Kuhn podigao je čašu da nazdravi Titu i postavio hipotetsko pitanje što bi bilo s Jugoslavijom da je Tito emigrirao u Ameriku. Ivanji pripovijeda da se Tito nagnuo k njemu i povjerio mu se, otkrivši da ne može pročitati pripremljeni govor i da će morati razmišljati na nogama. Tito je tada pametno odgovorio da je još 1912. godine bio testni vozač Daimler-Benza i da je razmišljao o preseljenju u Ameriku, gdje je vjerovao da bi stekao veliko bogatstvo. Ova anegdota prikazuje Titove nedostatke kao javnog govornika, ali naglašava njegovu brzu pamet i sposobnost prilagođavanja. Ivanji ističe da je Tito bio majstor komunikacije, unatoč ne baš zvjezdanim govorničkim vještinama.
Nadalje, Ivanji prepričava posebno sjećanje vezano za nogometnu utakmicu između Njemačke i Jugoslavije, kojoj Tito nije mogao prisustvovati iz sigurnosnih razloga. Međutim, umjesto toga srdačno je dočekao reprezentaciju na ručku. Ivanji zorno dočarava scenu Tita koji gleda utakmicu na televiziji i zaigrano izmjenjuje primjedbe s Jovankom o gubitku Jugoslavije.
Nadalje, Ivanji prepričava zanimljivu priču iz Titova podruma o posjetu austrijskog predsjednika Franza Jonasa. Tijekom te prigode, Jovanka je ljubazno dala znak Ivanu da sudjeluje u obroku, unatoč Titovoj averziji prema ribi.
Ivanji otkriva da je Tito, koji je prije imao njemačke ovčare, prešao na pudle kao svoje omiljene ljubimce. Naime, od grčke kraljice na dar je dobio bijelog mužjaka pudle. Ivanji tvrdi da je Tito imao duboku ljubav prema ovim psima, a nažalost, pudl je preminuo u razdoblju kada je Tito bio teško bolestan. Međutim, suzdržali su se da ga o tome obavijeste na samrti.
Ivanji je istaknuo izazove biti prevoditelj šefa države, navodeći slučaj prevoditelja u Staljinovo doba koji se suočio s posebno teškom situacijom.
Prema Ivanjiju, prevoditelj koji je radio sa Staljinom imao je izazovan zadatak prevesti u oba smjera, uhvativši riječi i Staljina i britanskog premijera. Dok su dvojica vođa razgovarali, prevoditelj je ostao usredotočen i nije imao priliku jesti. Međutim, tijekom trenutka šutnje, prevoditelj je iskoristio priliku da zagrize hranu. Nažalost, baš kad je stavio hranu u usta, Staljin je nastavio govoriti, zbog čega je prevoditelj užurbano prevodio i slučajno ispustio komad hrane iz njegovih usta. Staljin je ukorio prevoditelja zbog ove nesreće.
Autor ističe da se odsutnost problema u komunikaciji s Titom može pripisati činjenici da je Broz primarno izravno komunicirao s njemačkim kolegama, eliminirajući potrebu za prevoditeljem.
